Timovi izvanbolničke hitne medicinske pomoći često su prvi medicinski djelatnici koji dolaze u kontakt s bolesnikom koji ima povišene vrijednosti AT-a.

Terapijski pristup AH-u u ovom će se članku podijeliti na pristup hipertenzivnoj emergenciji ili krizi, koja se definira kao povišena vrijednost AT-a koja uzrokuje akutno oštećenje ciljnih organa te zahtijeva trenutačno snizivanje kako bi se očuvala funkcija zahvaćenih organa i organskih sustava, te asimptomatskoj nereguliranoj AH. Razlog ovoj podjeli jest činjenica da, iako je relativno rijetka pojava, hipertenzivna je emergencija hitno stanje koje, ako se ne liječi odgovarajuće i pravodobno, uzrokuje trajne posljedice u izrazito kratkom razdoblju. Asimptomatska neregulirana AH (ranije poznata kao „hipertenzivna urgencija“) posljedica je kroničnih degenerativnih promjena mikrovaskulature i makrovaskulature koje nastaju tijekom nekoliko mjeseci/godina te, iako je neovisan čimbenik rizika za niz bolesti, nije hitno stanje koje će kroz nekoliko sati uzrokovati ireverzibilna oštećenja ciljnih organa. Izbor medikamentnog liječenja te ciljevi znatno se razlikuju između opisanih patofizioloških entiteta pa ih je potrebno obraditi zasebno.

U uvjetima izvanbolničke HMS važnu ulogu u procjeni i dijagnozi hitnih stanja povezanih s hipertenzijom imaju anamneza te klinički pregled bolesnika.

Osim definiranja hipertenzivne emergencije, nužno je odrediti terapijske ciljeve prije započinjanja medikamentne intervencije. Preporučuje se praćenje vrijednosti srednjega arterijskog tlaka (MAP, prema engl. mean arterial pressure) pri određivanju početnih i ciljnih vrijednosti arterijskoga tlaka (AT) u hipertenzivnoj emergenciji. Pri formiranju terapijskoga plana potrebno je uzeti u obzir bolesnikovu anamnezu, tj. je li riječ o osobi s kroničnom, već postojećom AH (gdje je poželjno snizivati vrijednosti AT-a sporije i manjim intenzitetom) ili o prethodno normotenzivnoj osobi s naglo nastalom AH (gdje je moguće sniziti vrijednosti AT-a brže i većim intenzitetom).

Raos i sur u izvanbolničkim su uvjetima dokazali znatno sniženje sistoličkoga tlaka ako se uz antihipertenzivnu terapiju ordinirao i benzodiazepin. Stoga u uvjetima izvanbolničkog zbrinjavanja treba razmotriti dodatni anksiolitički učinak koji je vrlo povoljan.

Treba naglasiti važnost ambulantnog praćenja i daljnje dijagnostičke obradbe bolesnika s kroničnom nereguliranom arterijskom hipertenzijom (koja je i najčešći uzrok dolaska tima HMP-a) kroz primarnu i sekundarnu zdravstvenu zaštitu s preporukom daljnje obradbe i isključenja sekundarnih potencijalno izlječivih uzroka AH-a te osobito naglasiti važnost preporuke praćenja i kontrole u hipertenziološkim ambulantama.

Djelatnici hitne medicinske službe, kao svojevrsna „sigurnosna mreža” u zdravstvenom sustavu, imaju bitnu ulogu u informiranju bolesnika o važnosti daljnje ambulantne obrade u slučaju kronične neregulirane hipertenzije. Nužno je poznavati etiologiju vezanu uz hitna stanja u vezi s hipertenzijom, odnosno hipertenzivnom emergencijom te farmakokinetičkim i farmakodinamskim svojstvima lijekova koji su dostupni pojedinom liječniku u HMS-u kako bi se bolesniku pružila najbolja moguća skrb u kontekstu postojećih mogućnosti i opcija sa svrhom ujednačenog postupanja i povezivanja sustava izvanbolničke i bolničke hitne službe.

Điđi Delalić, Anđela Simić, Višnja Nesek Adam, Ingrid Prkačin