Konačna dijagnoza i određivanje stupnja pothlađenosti može se jedino utvrditi mjerenjem središnje tjelesne temperature. Budući da se vanjski dijelovi tijela hlade brže od unutarnjih, središnju tjelesnu temperaturu trebalo bi mjeriti što je moguće bliže vitalnim organima (mozak, srce).

Minimalno invazivno zagrijavanje može značajno smanjiti mortalitet bolesnika s primarnim pothlađivanjem koji nisu u srčanom zastoju, koji su inače zdravi i imaju stabilne vitalne znakove. Izvantjelesna životna potpora (engl. Extracorporeal life support; ECLS) značajno je unaprijedila liječenje bolesnika u srčanom zastoju zbog pothlađenosti, s preživljavanjem gotovo 100 % u nekim slučajevima. Pothlađeni bolesnici s čimbenicima rizika za prijeteći srčani zastoj (središnja temperatura < 28 °C, ventrikulska aritmija, sistolički krvni tlak < 90 mmHg) i oni koji su već u zastoju trebaju biti prevezeni izravno u ustanovu koja ima mogućnost ECLS-a.

Kod bolesnika koji su u srčanom zastoju zbog pothlađenosti, potrebno je tijekom prijevoza provoditi trajnu kardiopulmonalnu reanimaciju (KPR). Ako je vrijeme prijevoza produljeno, preporučuje se primjena uređaja za mehanički KPR, a ako provođenje kontinuiranog KPR-a nije moguće, može se primijeniti odložen ili intermitentni KPR. U slučaju povratka spontane cirkulacije (engl. return of spontaneus circulation; ROSC) potrebno je primijeniti kvalitetnu poslijeresuscitacijsku skrb.

Cilj je ovih preporuka pomoći kliničarima u dijagnosticiranju i liječenju slučajnog pothlađivanja u hitnoj medicinskoj službi primjenom strukturiranih preporuka. Preporuke su nastale na temelju sustavnog pregleda znanstvene i stručne literature pretraživanjem baza podataka MEDLINE, BioMed Central, Cochrane, Uptodate i Medscape. Proučene su smjernice mjerodavnih stručnih društava, pregledni članci i pregledni članci s metaanalizama, kao i pojedinačni radovi uključujući i prikaze slučaja.

Radmila Majhen-Ujević, Ingrid Bošan-Kilibarda, Ivan Brdar, Vida Olujić, Ivana Ferri Certić, Senka Kajčić, Helena Milas