Magnezij je važan unutarstanični kation koji sudjeluje kao kofaktor u više od šest stotina biokemijskih reakcija. Raspon koncentracije magnezija strogo je reguliran apsorpcijom u crijevu, izlučivanjem putem bubrega te puferiranjem u stanicama i koštanom tkivu zbog čega određivanje isključivo koncentracije magnezija u serumu često nije dostatno za cjelovitu procjenu razine magnezija u organizmu. Napredovanjem kronične bubrežne bolesti (KBB) dolazi do smanjenja glomerularne filtracije što nerijetko dovodi do nastanka hipermagnezemije. Cilj ovog rada je povećati svijest o poremećaju homeostaze magnezija u bolesnika s KBB i mogućim posljedicama poremećaja njegove ravnoteže. Pri provođenju hemodijalize treba pažljivo odabrati koncentraciju magnezija u dijalizatu. Korištenjem vode za dijalizu bez magnezija često dolazi do razvoja hipomagnezemije, a korištenjem otopine s višim koncentracijama magnezija nuspojave su blaže. U bolesnika na dijalizi češća je hipermagnezemija, dok hipomagnezemija najčešće nastaje zbog smanjene apsorpcije u jejunumu. Povezanost peritonejske dijalize i hipomagnezemije još nije dovoljno istražena. U bolesnika s transplantiranim bubregom hipomagnezemija je česta. Uočeno je više mehanizama kojima niska koncentracija magnezija u serumu povisuje stopu smrtnosti u bolesnika s KBB-om; neki od njih su ubrzana kalcifi kacija krvnih žila, dijabetogeni učinak, poticanje razvoja dislipidemije te metaboličkog sindroma. Nadalje, teška hipomagnezemija može izazvati nastanak smrtonosnih srčanih aritmija. Ne postoji usuglašeno mišljenje treba li se provoditi nadoknada magnezija u bolesnika s KBB-om, iako su neke studije pokazale da se na taj način mogu prevenirati dugoročne komplikacije i srčanožilni incidenti. 

Matija Ricov, Grgur Salai, Vlatka Sugur, Anton Šerić, Nikolina Bašić-Jukić