Otkriće autoantitijela na antinefrin temeljito mijenja naše razumijevanje idiopatskog nefrotskog sindroma, bolesti minimalnih promjena (MCD) i primarne žarišne segmentalne glomeruloskleroze (FSGS), koje se u mnogim slučajevima klasificiraju kao podocitopatije povezane s antinefrinom.

Studija je predstavljena 61. kongresu Europske renalne udruge (ERA) 2024. i istovremeno objavljena u New England Journal of Medicine.

Nefrotski sindrom, karakteriziran povišenjem proteina u urinu koji potencijalno može dovesti do infekcije i krvnih ugrušaka, može biti uzrokovan MCD-om i primarnim FSGS-om u odraslih, te idiopatskim nefrotskim sindromom u djece.

Dijagnosticiranje ovih stanja može biti izazovno zbog preklapanja simptoma i histoloških značajki. Uzrok se obično može utvrditi biopsijom bubrega, međutim, malo pacijenata podvrgava se toj opciji, osobito mlađih bolesnika, što naglašava potrebu za biomarkerom.

Za ispitivanje u studiji autori su uključili 357 pacijenata u Sjedinjenim Državama i Europi s MCD i FSGS, kao i drugim glomerularnim bolestima, uključujući membransku nefropatiju, IgA nefropatiju, glomerulonefritis povezan s antineutrofilnim citoplazmatskim antitijelima ili lupusni nefritis.

Dodatno je uključeno 182 djece s idiopatskim nefrotskim sindromom, kao i kontrolna skupina od 117 sudionika.

Među 105 odraslih osoba s MCD, antinefrinska autoantitijela otkrivena su u 46 (44%), a među 74 odrasle osobe s FSGS autoantitijela su otkrivena u 7 (9%). Važno je da su autoantitijela na antinefrin rijetko otkrivena u drugim stanjima.

Od 182 djece s idiopatskim nefrotskim sindromom, autoantitijela su nađena u 94 (52%).

U podskupini pacijenata koji prethodno nisu bili na imunosupresiji s aktivnim MCD-om i idiopatskim nefrotskim sindromom, prevalencija antinefrinskih autoantitijela bila je čak 69%, odnosno 90%.

Imunosupresivna terapija može brzo smanjiti razinu antinefrinskih protutijela u krvi. Stoga je udio pozitivnosti na antinefrin veći ako imunosupresija još nije započela. Važno je napomenuti da su na početku i nakon praćenja razine antinefrinskih autoantitijela bile u korelaciji s aktivnošću bolesti, naglašavajući njihov potencijal kao biomarkera koji ukazuje na progresiju bolesti.

Kako bi dodatno istražili potencijalne učinke imunizacije nefrinom, autori su proveli studije na modelima miševa koji su oponašali MCD, i što je važno, otkrili su da je jedna imunizacija nefrinom dovela do brzog rješavanja bolesti, čak i pri niskim koncentracijama antitijela.

Iako su prethodne studije ukazivale na prisutnost antinefrinskih autoantitijela, teškoća je bila u njihovom otkrivanju. Kao rješenje, razvili su novu hibridnu tehniku ​​detekcije, kombinirajući imunoprecipitaciju s ELISA testom nefrina, što je omogućilo kvantitativno mjerenje razina autoantitijela na antinefrin.

Jaka korelacija između aktivnosti bolesti i detekcije antinefrinskih autoantitijela, uz specifičnost autoantitijela u glomerularnim bolestima, sugerira da ta antitijela nisu samo nusprodukt oštećenja podocita, već igraju uzročnu ulogu u patobiološkim karakteristikama bolesti.

Ovisno o budućim studijama, antinefrinska autoantitijela mogla bi pomoći u prognoziranju rizika pacijenata za različite tijekove bolesti, usmjeravanju odluka o terapiji i na kraju čak postaviti temelje za razvoj specifičnih terapija usmjerenih na antitijela kako bi se izbjegle nuspojave široke imunosupresije, koja je još uvijek standard skrbi.