U timu palijativne skrbi komunikacija je jezgra rada. Zdravstveni djelatnici ne navode pacijenta da donese određenu odluku, već pomažu pacijentu u donošenju odluka koje su u skladu s njegovim životnim vrijednostima. Neposredni i osobni kontakt s bolesnikom treba biti prožet razumijevanjem, ohrabrenjem i toplinom koji ublažavaju osjećaj otuđenosti i nehumanosti. U palijativnoj se skrbi govori i o otežanoj komunikaciji, kada je kod bolesnika prisutna bol. Ponekad treba potvrditi samo ono što bolesnik naslućuje o sebi. Kada je bolesnik blizu smrti, iako nije toga svjestan, priopćenje istine postaje hitno, ali mora biti postupno. Uznemirenost zahtijeva pružanje verbalne i neverbalne podrške, brižnost i optimizam. Dobrom komunikacijom možemo priopćiti loše vijesti, razgovarati o ciljevima njege i nositi se s teškim duhovnim i egzistencijalnim problemima. Ona je ulaz kroz koji nas pacijenti i njihove obitelji puštaju u svoje živote, ona pomaže riješiti konflikte, zbližava i postiže sklad u međusobnim odnosima. Edukacijom zdravstvenih djelatnika treba podizati njihovu razinu u svakodnevici, što utječe na razinu kvalitete zdravstvene skrbi, a rezultira novim mišljenjima i osjećajima prema pacijentima i njihovim obiteljima. Komunikacija u palijativnoj skrbi, osim što je usmjerena prema pacijentu i njegovoj obitelji, mora biti razvijena i u zdravstvenom sustavu između primarne, sekundarne i tercijarne zdravstvene zaštite.

doc. dr. sc. Štefica Mikšić, mag. med. techn.
Fakultet za dentalnu medicinu i zdravstvo Osijek, Sveučilište Josipa Jurja
Strossmayera u Osijeku