Međutim i pacijenti koji su s druge strane ovog spektra su u strahu da će kliničari prerano odustati od njihovog liječenja ili ih natjerati da donesu neke odluke o kojima još nisu spremni razmišljati.

Liječnici bi u razgovorima s palijativnim bolesnicima trebali nastojati slijediti sljedeće korake:

• Pripremite se. Razgovarajte s drugim kliničarima koji imaju iskustva u ovim razgovorima Razmislite o tome što ćete reći i kako ćete to reći. 
• Osigurajte privatnost. Razgovor o prognozi trebao bi se odvijati u privatnoj, opuštenoj atmosferi.
• Najprije započnite s dobrim razgovorom. Izgradite odnos s pacijentom i stvorite atmosferu povjerenja.
• Uvijek budite iskreni i jasni. Pacijenti imaju pravo znati svoju prognozu, međutim to treba učiniti pažljivo s puno takta.
• Odaberite pravo vrijeme. Nemojte razgovarati o prognozi u trenutku kad je pacijent uznemiren ili kada je u neposrednoj opasnosti.
• Slušajte pacijenta i dajte mu priliku da izrazi svoje osjećaje i misli. Neki bolesnici mogu biti ljuti, tužni, uplašeni, osjećati se nemoćno, dok će drugi biti ravnodušni ili dobro prihvatiti trenutnu situaciju.
• Potaknite pacijenta da sam sudjeluje u donošenju odluka jer on najbolje zna što želi za kraj svog života.

Liječnici koji se pridržavaju ovih koraka mogu pomoći pacijentima da bolje razumiju svoju situaciju i da donesu informirane odluke o svom liječenju i kraju života. Lijačnici trebaju biti spremni pružiti pacijentima podršku i resurse koji im mogu biti potrebni. To može uključivati psihološku pomoć, pomoć u planiranju skrbi i pomoć u donošenju odluka o kraju života.