U članku je prikazan bolesnik s uznapredovalim stadijem karcinoma prostate koji je odbio predloženi način aktivnog onkološkog, a prihvatio samo palijativno liječenje. Radilo se o 77-godišnjem bolesniku s lokalno proširenom i invazivnom (Gleason score 9) bolešću i koštanim metastazama u centralnom skeletu i oba femura. Preporuke urologa o liječenju, orhidektomiji i uzimanju antiandrogena, je odbio, kao i nastojanja obiteljskoga liječnika da ga nagovori.

Prihvatiti ili ne prihvatiti bolesnikovu odluku, te razmišljanja je li se moglo učiniti više, dileme su s kojima se susreću liječnici u skrbi za ovakvog ili slične bolesnike. Zakon o zdravstvenoj zaštiti i Kodeks medicinske etike i deontologije nas obvezuju da uvažimo pravo bolesnika na prihvaćanje ili odbijanje predloženog dijagnostičkog ili terapijskog postupka. Osim toga, sve je više rasprava u literaturi o učinkovitosti onkološkog liječenja pacijenata koji se nalaze u terminalnoj fazi bolesti i sve više dokaza o pogoršanju kvalitete života, najčešće uzrokovane neželjenim učincima kemoterapije, povećanim brojem hospitalizacija i drugim oblicima agresivnih intervencija u osoba koje primaju palijativnu kemoterapiju.

Međutim, bez obzira na racionalnost donesenih odluka, u zdravstvenim radnicima koji rade s ovakvim bolesnicima ostaje „gorak okus“, pod većim su stresom i skloniji razvoju sindroma izgorjelosti na poslu. Stoga bi valjalo razmišljati o potrebi sustavnog ulaganja u pružanje podrške zdravstvenim radnicima koji rade s teškim bolesnicima kroz antistres treninge, odjelne sastanke, vršnjačke skupine ili Balintove grupe.

Danijela Daus-Šebeđak, Mladenka Vrcić Keglević