Cilj je liječenja Parkinsonove bolesti (PB) zadržati što duže funkcioniranje bolesnika i kvalitetu njegova života. 

Prikaz slučaja: Gospođa rođena 1940., udana, majka troje djece, umirovljenica. Operirala karcinom kolona 1995. godine. Boluje od PB-a 20 godina. Posljednjih pet godina hodala je s pomoću hodalice, a posljednjih je četiri-pet godina inkontinentna. Jedanput godišnje obavljala je SFTH. U srpnju 2014. godine preboljela je ishemijski CVI te je nakon tri tjedna boravka na neurologiji otpuštena kući kao nepokretna, inkontinentna, sa sakralnim dekubitusom, kahetična, s nazogastričnom sondom i prognozom da će „uskoro umrijeti“. 

Obitelj pacijentice mi je sve potrebne informacije dala prije bolesničina izlaska iz bolnice te se organizirala zdravstvena njega u kući. Obavljali su se učestali kućni posjeti, pritom najčešće zamjena nazogastrične sonde, koju je pacijentica često „čupala“. Zabilježena je češća psihomotorička agitiranost, koja je kupirana promazinom. Istra ima mobilni palijativni tim s kirurgom. On je obradio rane i nakon tri tjedna obloga sve je sanirano. Nakon dva mjeseca, u rujnu 2014., sonda je zamijenjena gastrostomom. Kao obiteljski liječnik svakodnevno sam komunicirala s obitelji i indicirala i fizikalnu terapiju u kući, ali se s tim počelo kad se pacijentica počinje oporavljati uz adekvatnu terapiju i hranjenje. 

Pacijentica sada nema dekubitus, razmišlja se o zatvaranju gastrostome, jer samostalno jede i pije, govor je otežan, ali poboljšan. Dobrog je raspoloženja, uspijeva s pomoću hodalice samostalno napraviti nakoliko koraka, a samostalno i sjedi. Dobila je i na tjelesnoj težini. Od lijekova uzima: levodopa/karbidopa, lizinopril+hidroklorotiazid, promazin, esomeprazol, ibuprofen, dekstriferon, pripravke za enteralnu prehranu. Treba naglasiti da je obitelj pacijentice bila iznimno suradljiva i voljna opskrbiti tako teškog bolesnika u svakom trenutku. 

Zaključak: Parkinsonova bolest je svakodnevni izazov i za pacijenta i za nadležnog liječnika koji ga prati kroz niz godina u kojima dolazi do progresije bolesti. Timski pristup, u koji smo uključili sve raspoložive snage: obiteljskog liječnika, medicinsku sestru iz ambulante i kućne njege, kirurga, neurologa i fizijatra iz palijativnog tima te fizioterapeuta, dao je izvanredan rezultat u „otpisane“ pacijentice. 

Barbara Karlo Gergorić, Zdenka Barićev-Novaković