Logopedi su stručnjaci koji se bave prevencijom, savjetovanjem, edukacijom, dijagnostikom i terapijom poremećaja komunikacije, jezika, govora, glasa, gutanja, čitanja i pisanja.

Njihova podrška potrebna je osobama svih životnih dobi.

Uloga logopeda ključna je u prepoznavanju i terapiji poremećaja gutanja, komunikacijskih i jezično-govornih poremećaja, koji su vrlo česti kod bolesnika u intenzivnoj njezi.

Međutim, prisutnost logopeda na hitnoj i intenzivnoj njezi nije ujednačena u cijeloj Europi.

U literaturi pronalazimo različite termine kao što su: razvojna afazija, poremećaj gramatičkog razvoja, strukturalni poremećaj jezičnog razvoja, jezične teškoće ili posebne jezične teškoće (u engleskoj literaturi: specific language impaired - SLI), razvojna disfazija, djeca s problemima u jeziku i učenju, zakašnjeli jezik itd. Na neadekvatan razvoj govora odnose se dijagnoze: usporeni govor, zaostao razvoj govora i nedovoljno razvijen govor. Terminologija se mijenja s obzirom na kronološku dob djeteta.

Dijagnoza usporeni razvoj govora odnosi se na zaostajanje u vrijeme dok se govor još razvija (u dobi do tri do četiri godine života djeteta).

Kod djece koja se nalaze u dobi od tri do sedam godina postavlja se dijagnoza zaostao razvoj govora.

Nedovoljno razvijen govor dijagnosticira se kod djece koja su navršila šest ili sedam godina, ali im je govor siromašan, a rečenice su kratke i agramatične.

Na dnu kontinuuma se nalazi alalija te odgovara terminu negovorenja.

U najtežim slučajevima dijete ne govori i ne razumije tuđi govor, što se može primijetiti već kod djeteta od godine i pol dana. U toj dobi dijete bi već trebalo razumjeti obiteljske svakodnevne rečenice, a situacijski i mnogo više. U nešto lakšim slučajevima, dijete bolje razumije govor svoje okoline, a kao pomoćni komunikacijski kanal koristi geste. Poremećaj se može primijetiti u dobi od dvije godine kada se kod djece urednog govorno-jezičnog razvoja pojavljuju prve, još uvijek nedovoljno gramatične rečenice.