Unatoč mnogobrojnim pozitivnim utjecajima tjelesne aktivnosti na fizičko, psihičko i socijalno zdravlje ljudi svjedoci smo nedovoljne količine iste u svakodnevnom životu prosječnog čovjeka. Takva situacija počinje već u djetinjstvu. Poticanje tjelesne aktivnosti jedna je od važnih javnozdravstvenih mjera prepoznata i od strane Svjetske zdravstvene organizacije te uobličena u globalnu strategiju "Global Strategy on Diet, Physical Activity and Health" [1]. Studije provedene u zadnjih 20-tak godina pokazale su pravu epidemiju neaktivnosti u dječjoj dobi. Izrazit je pad neformalnih oblika tjelesne aktivnosti djece, za što je odgovoran niz čimbenika kao što su prijevoz koji ne uključuju fizičku aktivnost, mogućnost zabave djece sve većim brojem elektroničkih sprava i igračaka koje potiču sedentarni način života, a obzirom na sniženje cijena sve su više dostupni velikom broju djece diljem svijeta[2]. Tu su i mnogobrojne socio-kulturne promjene kao demografske promjene s dominacijom nuklearnih obitelji i porastom broja obitelji samohranih roditelja, promjena načina života obitelji sa većom i duljom zaposlenošću roditelja, izgradnja suvremenih naselja često puta bez odgovarajućih prostora za igru i zabavu na otvorenom[3], rastući strah za sigurnost djece zbog sve većeg broja nesreća i nasilja[4]. S druge strane, nudi se više mogućnosti uključivanja u organizirane sportske aktivnosti čak i među najmlađom djecom. Organizirane sportske aktivnosti mogu predstavljati opasnost za zdravlje djece ako se djecu prerano, prije nego što su psighički i fizički spremna, uključi u preteške, zahtjevne i kompetitivne aktivnosti, što može završiti razočaranjem ili stresom te u konačnici odustajanjem od aktivnosti. Prilikom uključivanja djeteta u sportsku aktivnost treba voditi računa o tjelesnim sposobnostima i predispozicijama, emocionalnoj zrelosti, interesima djeteta i nizu drugih čimbenika. Ne preporuča se sudjelovanje u organiziranim natjecateljskim sportskim aktivnostima prije 8 - 10. godine života. Djeci mlađoj od 8. godine života treba omogućiti slobodu aktivne igre, istraživanje i usvajanje novih vještina, prvenstveno bazičnih vještina kao što su: trčanje, skakanje, plivanje, bacanje, hvatanje, igre s loptom. Tek kada u cjelosti usvoje navedene vještine mogu sa sigurnošću prijeći na viši stupanj treniranja što s vremenom uključuje i speciljalizaciju prema određenom sportu. Prilikom uključivanja djeteta u sportske aktivnosti važno je voditi računa o sigurnosti djeteta te je važno da su djeca sama kao i roditelji i treneri upućeni kako spriječiti moguće ozljede. Obzirom na fiziološke karakteristike dječjeg tijela potrebno je voditi računa i o tom segmentu u odnosu na fizičku aktivnost djece (npr. djeca se tijekom aktivnosti brže ugriju i pothlade nego odrasli zbog veće površine tijela u odnosu na masu). Obzirom na povećani broj djece s kroničnim bolestima treba voditi računa da se i takvoj djeci omogući tjelesna aktivnost primjerena fizičkim i/ili intelektualnim sposobnostima. Uz osobine djeteta i obitelji važan čimbenik koji utječe na uključivanje u sportske aktivnosti jesu i dostupnost (izbor različitih aktivnosti, blizina mjestu stanovanja) i troškovi vezani uz sudjelovanje u sportu. Kako bi se povećala tjelesna aktivnost predškolske djece i zaustavio trend povećane tjelesne mase i količine masti u sastavu tijela djece[5] društvo treba organizirati mnogobrojne aktivnosti na raznim razinama i od strane različitih stručnjaka uz uključenje tijela civilnog društva, roditelja i same djece. Nesputana fizička aktivnost primjerena dobi i sposobnostima treba biti pravo svakog djeteta u procesu rasta i razvoja.

Aida Mujkić Sveučilište u Zagrebu,.Medicinski fakultet, Škola narodnog zdravlja "Andrija Štampar", Zagreb

Literatura:
[1] Global strategy on diet, physical activity and health. WHO 2004. http://www.who.int/dietphysicalactivity/en/
[2] Robinson TN. Television viewing and childhood obesity. Pediatr Clin North Am 2001; 48:1017-25.
[3] Gaster S. Urban children?s access to their neighborhood, changes over three generations. Environ Behav 1991;23:70-85.
[4] Dollman J, Norton K, Norton L. Evidence for secular trends in children?s physical activity behaviour. Br J Sports Med 2005; 39:892-897.
[5] Dollman J. Pilgrim A. Changes in body composition between 1997 and 2002 among South Australian children: influences of socioeconomic status and location of residence. Aust NZ J Public Health 2005; 29:166-70.

Predavanje održano na znanstvenom skupu Kardiovaskularno zdravlje - Tjelesna aktivnost, 27. studenog, 2009. godine.