Prof. Franić se usredotočio na osvješćivanje na neka od važnih pitanja o kojima možda manje razmišljamo, a trebali bismo u svjetlu događaja i tumačenja psihološke i druge dinamike koja okružuje umirućeg pacijenta. Istaknuo je činjenicu da je značajan dio zdravstvenih troškova vezan za skrb za pacijente u zadnjoj godini života u SAD-u gotovo četvrtina ukupnih Medicare troškova. Podsjetio je na tipične reakcije teško bolesne osobe (i obitelji) na bolest i terminalna stanja koja ovise o mnogim čimbenicima: osobnosti, životnim okolnostima, podršci obitelji i prijatelja te o drugim aspektima mentalnog i emocionalnog zdravlja, a uključuju šok i nevjericu, tugu, strah, ljutnju pa čak i krivnju, zatim negiranje, depresiju i na kraju prihvaćanje. Iste ili slične reakcije pokazuju članovi obitelji koji, uz navedeno nekad osjećaju i olakšanje nakon smrti člana obitelji, pogotovo ako je voljeni član bio dugo bolestan i patio je.

Prof. Franić je istaknuo da se u tim izazovnim vremenima obitelj i oboljeli moraju suočiti s teškim i složenim odlukama u smislu nastavka, ograničavanja ili potpunog prekidanja liječenja, što podrazumijeva komunikacijske izazove u kojima se treba poštovati autonomija pacijenata. Balansiranje između nade i realnosti može dovesti do ujedinjenja, ali i udaljavanja u odnosu oboljeli-obitelj.

Umirući pacijenti se u konačnici suočavaju s činjenicom da je njihov biološki kraj vrlo blizu, da je neodgodiv, ali i da je često praćen velikom tjelesnom, ali i psihičkom boli i patnjom koja može znatno utjecati na prisebnost i racionalnost tih osoba.

Podsjetio je i na razlike i sličnosti između duševne i tjelesne boli koje obje mogu dovesti do depresije s cijelim nizom simptoma koji se individualno jako razlikuju: od tuge i besperspektivnosti do razdražljivosti, tjeskobe, povlačenja u sebe, gubitka interesa i energije. Neke bolesnike u terminalnoj fazi bolesti muči intenzivan osjećaj beznađa što dovodi do razmišljanja o smrti ili čak razmatranja i planiranja samoubojstva. Razmišljanja o prekidu života kod neizlječivo bolesne, prisebne osobe kroz prizmu psihijatrije mogu se dobro poistovjetiti sa suicidalnim razmišljanjima depresivne prisebne osobe, s time što te osobe u biti ne žele umrijeti koliko žele na taj način prekinuti svoju patnju.

Zbog posebnosti i jedinstvenosti svakog ljudskog bića nije moguće u potpunosti predočiti bilo čije psihičko stanje, ali se kroz prizmu psihijatrije mogu pronaći usporedna stanja koja nam pomažu njihovom razumijevanju.

Neizbježno je razmišljanje da je psihičko stanje bolesne osobe u dinamičkom međuodnosu s psihičkim stanjem bližnjih tako da oni i na izravan ili neizravan način mogu sudjelovati pri donošenju odluka o kraju života. Oko umirućeg je potrebno stvoriti i snažiti višeslojnu ljusku koja će ga zaštiti i prigrliti, osigurati mu osjećaj pripadnosti i ostvarenosti, a ne da mu se javlja osjećaj viška, odbačenosti ili otuđenosti. Tako se smanjuje osjećaj patnje, a jača osjećaj smisla.

Doc. dr. sc. Ivana Marasović Šušnjara je u svom predavanju upoznala slušače s konceptom rangiranja država svijeta s obzirom na tzv. death index, što bi se moglo prevesti kao „indeks kvalitete umiranja“. Vodeće zemlje svijeta s obzirom na ovaj indeks imaju sljedeće elemente:

• Snažan i učinkovito implementiran nacionalni okvir politike palijativne skrbi,
• Visoke razine javne potrošnje na zdravstvene usluge,
• Opsežne resurse za obuku o palijativnoj skrbi za opće i specijalističke medicinske radnike,
• Velikodušne subvencije za smanjenje financijskih opterećenje bolesnika palijativnom skrbi,
• Široku dostupnost opioidnih analgetika,
• Razvijenu javnu svijest o palijativnoj skrbi.

Hrvatski model palijativne skrbi, koji se temelji na integraciji zdravstvene i socijalne skrbi, prolazi kroz proces kontinuiranih promjena u smislu razvoja i reorganizacije struktura te  razvijanja i povezivanja procesa skrbi. Postignuća ovih procesa su potvrdile EU i nacionalne vlasti, a postavljeni su i prioriteti za razdoblje 2021–27.

Što se tiče Splitsko-dalmatinske županije, osnovan je Centar za koordinaciju palijativne skrbi, osiguran je stacionarni smještaj s palijativnom medicinom, organiziran sustav potpore specijalističkog tima (bolničkog ili vanbolničkog) za palijativnu medicinu za sve koji pružaju palijativnu skrb u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, a osnovana je i posudionica pomagala.

Doc. Marasović Šušnjara je prikazala detaljne statističke podatke o godišnjoj zauzetosti postelja, njihovoj postotnoj iskorištenosti te prosječnoj duljini liječenja pacijenata u palijativnoj skrbi u stacionarima u Hrvatskoj i u Splitsko-dalmatinskoj županiji da bi u zaključku iznijela kako je palijativna skrb u kontinuiranom procesu napretka u Hrvatskoj i Splitsko-dalmatinskoj županiji. Za stvarni i potpuni pogled na cjelokupnu palijativnu skrb nameće se implementacija nacionalnog registra palijativnih bolesnika kako bi se formirale i osiguravale baze podataka o svemu što obuhvaća palijativnu skrb. Od toga bi korist imali i pacijenti i sustav zdravstvene djelatnosti.

Glavni problem u Splitsko-dalmatinskoj županiji je da se stacionarna palijativna skrb najvećim dijelom provodi u KBC Split, što ukazuje na potrebu razmatranja značajnih organizacijskih promjena s aktivnim učešćem županije.

Nakon izlaganja polusatna rasprava uključila je pitanja (i odgovore) o izazovima koje predstavljaju rastući trendovi eutanazije i distanazije terminalnih bolesnika, transplantacije organa eutanaziranih osoba, ulozi liječnika primarne zdravstvene zaštite u skrbi terminalnih bolesnika kao i o teološkom značenju patnje.

Prof. dr. sc. Ivica Grković
predsjednik splitske podružnice HKLD-a