Multipla skleroza (MS) je najčešći poremećaj demijelinizacije u središnjem živčanom sustavu, a pacijenti često kao prve znakove bolesti imaju akutnu ili subakutnu epizodu neurološke disfunkcije koja se naziva klinički izolirani sindrom (engl. clinically isolated syndrome, CIS). Kod većine pacijenata (oko 85%) koji imaju prezentaciju klinički izoliranog sindroma, kasnije se uočava diseminacija lezija u vremenu i prostoru te dijagnosticira multipla skleroza.

Nekoliko je kontroliranih istraživanja pokazalo da napredovanje patoloških procesa koje dovodi do razvoja i postavljanja dijagnoze multiple skleroze može biti odgođeno, ako se nakon prve prezentacije klinički izoliranog sindroma započne liječenje, tj. ako se pacijentima propišu lijekovi koji modificiraju tijek bolesti (engl. disease-modifying therapies, DMTs) kao što su interferon beta-1a i -1b, glatiramer acetat, natalizumab, fingolimod, teriflunomid i alemtuzumab. No, podatci o učinkovitosti ranog početka liječenja na dugoročni tijek bolesti, uključujući potencijalna poboljšanja vezana uz rani početak u odnosu na liječenje koje počinje poslije potvrđene progresije poremećaja te na kvalitetu života, vrlo su ograničeni.

Cilj istraživanja objavljenog u časopisu Neurology bio je, stoga, ispitati kakvi su klinički ishodi kod pacijenata kojima je propisan interferon beta-1b odmah nakon prezentacije klinički izoliranog sindroma u odnosu na pacijente koji su dobivali interferon beta-1b odgođeno, tj. uz određeni vremenski odmak od prezentacije klinički izoliranog sindroma. Ispitanici su bili sudionici BENEFIT studije koji su nasumično podijeljeni u skupine od kojih je jedna dobivala interferon beta-1b odmah poslije CIS (rano liječenje) ili placebo (odgođeno liječenje). Nakon konverzije od CIS-a do klinički definirane MS ili 2 godine, pacijenti koji su prethodno dobivali placebo (tj. nisu uzimali DMT), počeli su uzimati interferon beta-1b ili drugi DMT. Nakon 11 godina, napravljena je ponovna procjena pacijenata.

Gotovo 280 pacijenata uključeno je u istraživanje, od kojih je 60% imalo rani početak liječenja, a 40% odgođeni početak liječenja. Rizik od klinički definirane MS bio je niži u skupini koja je rano započela liječenje u odnosu na ispitanike koji su odgođeno započeli liječenje, s dužim periodom do prvog relapsa i nižom ukupnom godišnjom stopom relapsa. Vrijednosti proširene ljestvice stanja invalidnosti (engl. Expanded Disability Status Scale, EDSS) bile su niske i stabilne u obje ispitivane grupe.

Zaključak je istraživanja da raniji početak liječenja dovodi do boljih kliničkih ishoda kod pacijenata koji imaju prezentaciju klinički izoliranog sindroma, a koji u najvećem broju slučajeva progredira do multiple skleroze. Međutim, nedostatak je studije što daje podatke o dugotrajnom praćenju za samo 60% od originalne kohorte te je zbog toga ispravna interpretacija rezultata otežana. Unatoč relativno velikom gubitku broja ispitanika za koje nije bilo moguće provesti dugotrajno praćenje, dostatan je broj ispitanika za koje su dostupni podatci nakon 11-godišnjeg praćenja te se rezultate ipak može smatrati značajnima i vjerojatno će predstavljati bitan doprinos pri osmišljavanju noviji smjernica za postupanje s pacijentima kod kojih se javi klinički izolirani sindrom.