Pacijenti se sve češće upućuju na liječenje u bolnicu, što potvrđuje tendencija pada odnosa broja pregleda u primarnoj i sekundarnoj odnosno tercijarnoj razini, a gotovo četvrtina propisanih antibiotika koristi se za infekcije koje nisu uzrokovane bakterijskim uzročnicima.

Sagleda li se zdravstveni sustav u cjelini, navedena prekomjerna liječnička praksa često ne ostavlja dovoljno resursa za korisnike kojima je pomoć doista potrebna, dok istovremeno ne doprinosi zdravlju onih kojima je pružena ili mu čak i škodi. Kvalitetna zdravstvena skrb ne podrazumijeva trenutačno zbrinjavanje svih pacijenata u bolničkim uvjetima, već prepoznavanje odgovarajućeg oblika i razine liječenja kvalitetnim algoritmima i smjernicama. Kod svakog pojedinog bolesnika potrebno je prvenstveno utvrditi postoji li potreba za liječničkom skrbi i sukladno tome odrediti primjerenu razinu zdravstvene zaštite, a pacijente kod kojih liječnička procjena ne ukazuje na takvu potrebu educirati o odgovarajućem samozbrinjavanju i praćenju simptoma.

Organizirano i promišljeno usmjeravanje liječenja na odgovarajuću razinu važan je preduvjet očuvanja i unapređenja kvalitete zdravstvene skrbi. Vodeći računa o individualnim potrebama pacijenata i potrebama društva u cjelini, liječenje se mora optimizirati da bude najprimjerenije u individualnom, društvenom i ekonomskom smislu. Zdravstveni sustav jedino na taj način može nastaviti funkcionalno, kvalitetno i spremno ispunjavati zahtjeve suvremene medicine i društva u cjelini.

Tamara Poljičanin, Katja Erjavec, Blaženka Hunjak, Tomislav Benjak, Siniša Varga