Ebola hemoragijska vrućica

Ebola VHV (EHV) je danas ozbiljna prijetnja ne samo Afričkom kontinentu, nego i ostalim zemljama na svim kontinentima. U današnje vrijeme intenzivnih putovanja i povezanosti različitih dijelova svijeta, bilo koja zarazna bolest se u kratkom vremenu, praktično u jednom danu, može pojaviti i u najudaljenijim dijelovima svijeta. Ako se radi o karantenskoj bolesti s mogućnošću interhumanog prijenosa, kao što je slučaj s ebolom i do sada najvećoj zabilježenoj epidemiji ove bolesti, onda zdravstveni sustavi moraju biti ozbiljno pripremljeni za importirane slučajeve ebole u bilo kojem dijelu svijeta. Definicija slučaja ebole je prikazana na slici 1. 

Virus ebole i širenje virusa

Virus se u ejakulatu može zadržati i do tri mjeseca, pa EHV predstavlja i spolno prenosivu bolest. Stopa smrtnosti u EHV je od 40 – 90 %.

Virus je prvi puta otkriven 1976.g. tijekom prve epidemije EHV u Demokratskoj Republici Kongo i južnom Sudanu, a ime je dobio prema rijeci Ebola koja prolazi kroz područje Yambuku u Kongu, u kojem je i zabilježena prva epidemija. Do sada je otkriveno pet vrsta virusa ebole: Zaire (EBOV), Sudan (SUDV), Bundibugyo (BDBV), Taï Forest (TAFV) i Reston (RESTV). RESTV jedini ne izaziva bolest u ljudi. Najvjerojatniji rezervoari virusa ebole su voćni šišmiši, dokazan je i prijenos virusa s čimpanze na ljude, ali još uvijek se međutim sa sigurnošću ne može reći koji su glavni rezervoari i putovi prijenosa virusa i koje su sve životinje pravi ili slučajni rezervoari virusa. Interhumani prijenos se uglavnom odvija preko kontakta s krvlju i izlučevinama (urin, slina, feces, povraćeni sadržaj) bolesnika i kontaktom s leševima umrlih. Konzumiranjem sirovog mesa zaraženih životinja i kontaktom s leševima zaraženih životinja i ljudi također se može prenijeti infekcija. Virus se u ejakulatu može zadržati i do tri mjeseca, pa EHV predstavlja i spolno prenosivu bolest. Stopa smrtnosti u EHV je od 40 – 90 %.

Virus ebole u subsaharskoj Africi

Epidemija se i dalje širi te je početkom rujna zabilježeno 3707 oboljelih i 1848 umrlih, a brojevi su vjerojatno još i veći.

Virus se endemski nalazi u subsaharskoj Africi, uglavnom u Sudanu, Demokratskoj Republici Kongo i Ugandi, a prvi put ove godine se pojavio u Zapadnoj Africi. Do sada se bolest pojavila u pet zemalja: Gvineja (Conakry, Coyah, Forecariah, Gueckedou, Kouroussa, Macenta, Siguiri, Pita, Nzerekore, Dubreka, Yomou, Kerouane; bolest više nije aktivna u: Boffa, Dabola, Dinguiraya, Kissidougou Telimele); Liberija (Lofa, Montserrado, Margibi, Bomi, Bong, Grand Cape Mount, Nimba, Grand Bassa, Grand Gedeh, RiverCess, River Gee, Sinoe, Gbarpolu); Nigerija (Port Harcourt, Lagos); Sierra Leone (Kailahun, Kenema, Kono, Kambia, Bombali, Tonkolili, Port Loko, Pujehun, Bo, Moyamba, Bonthe, zapadno područje), Senegal (importirani slučaj iz Gvineje u Dakar). Manji broj slučajeva u Lagosu i Nigeriji je povezan s bolesnikom iz Liberije koji je putovao u Lagos i umro od EVH.

Epidemija se i dalje širi te je početkom rujna zabilježeno 3707 oboljelih i 1848 umrlih, a brojevi su vjerojatno još i veći.  

Cjepivo i eksperimentalni lijek

Nešto optimizma ulio je pokusni lijek ZMapp koji se sastoji od tri monoklonska antitijela, a pozitivan ishod je imao za dvoje Amerikanaca, dok za 75-godišnjeg španjolskog svećenika nije bilo pomoći.

Obzirom na alarmantnu situaciju u Zapadnoj Africi među stanovništvom, ali i velikom broju umrlih među zdravstvenim radnicima, intenzivirali su se napori na razvoju cjepiva i terapeutika protiv virusa ebole. Ministarstvo zdravlja u Sjedinjenim Američkim Državama (SAD) potpisalo je ugovor krajem kolovoza s Mapp Biopharmaceutical Inc. o razvoju i proizvodnji ZMapp za ispitivanje u početnoj kliničkoj fazi. Intenzivnu znanstvenu i financijsku potporu razvoju cjepiva i nekoliko terapeutika dali su i Nacionalni instituti za zdravlje (NIH) i Ured za obranu (DOD) u SAD-u te su poduprli nekoliko kompanija u izradbi cjepiva i antivirusnih lijekova protiv ebole.

Nešto optimizma ulio je pokusni lijek ZMapp koji se sastoji od tri monoklonska antitijela, a pozitivan ishod je imao za dvoje Amerikanaca, dok za 75-godišnjeg španjolskog svećenika nije bilo pomoći.

U situaciji kad se radi o opasnom virusu s interhumanim prijenosom i brzo širećom epidemijom, kao što je širenje EHV, od primarnog značaja su stroge mjere kontrole infekcije i osobna zaštita. Neke osnovne mjere navedene su u članku: Kontrola infekcije, mjere osobne zaštite i prevencije, rukovanje uzorcima.

Lassa hemoragijska vrućica

Jedna od najčešćih posljedica nakon preboljele LHV je gluhoća, koja može biti potpuna ili različitih stupnjeva oštećenja. Spontani abortusi nastaju u oko 95% inficiranih trudnica.

Lassa HV (LHV) je otkrivena u Nigeriji 1969.g., a zapadna Afrika je endemsko područje za ovu bolest (Sierra Leone, Liberija, Nigerija, Gvineja, ali i dr.) od koje godišnje obolijeva oko 100.000-300.000 ljudi s mortalitetom od 15-20%. Pojedinačni slučajevi zabilježeni su i u drugim susjednim zemljama. Rezervoar je sitni glodavac Mastomys natalensis koji luči virus preko svojih ekskreta i sekreta, a čovjek se zarazi ingestijom kontaminirane hrane ili inhalacijom kontaminirane prašine. Bolest se prenosi i interhumanim prijenosom. Oko 80% bolesnika srećom ima blagi ili inaparentni oblik bolesti, a u 20% bolesnika je bolest teška s razvojem svih kliničkih simptoma prethodno opisanih u tekstu. Jedna od najčešćih posljedica nakon preboljele LHV je gluhoća, koja može biti potpuna ili različitih stupnjeva oštećenja. Spontani abortusi nastaju u oko 95% inficiranih trudnica.

Krimsko-kongoanska hemoragijska vrućica

Viši postotak izloženosti infekciji zabilježen je u pojedinim profesijama kao što su: stočari, mesari, zemljoradnici, i naravno zdravstveni radnici zbog nozokomijalnih infekcija

Krimsko-kongoanska HV (CCHF) je prvi put opisana 1944.g. na Krimu, a 1969.g. u Kongu. Najraširenija je karantenska VHV koju nalazimo u istočnoj i jugoistočnoj Europi, na Mediteranu, Srednjem Istoku, u Africi, centralnoj Aziji, sjeverozapadnoj Kini te jugoistočnoj Aziji uključujući Indijski potkontinent. Među svim karantenskim VHV, najveći rizik od unosa u Republiku Hrvatsku je upravo za CCHF jer je bolest raširena u zemljama regije (Kosovo, Albanija, Grčka, Bugarska). Uobičajeni prijenos je krpeljima Hyalomma, koji su ujedno i rezervoari, ali i vektori virusa. Iako su krpelji Hyalomma rasprostranjeni u Hrvatskoj, do sada nije zabilježen slučaj CCHF-a na našim prostorima. Brojne domaće i divlje životinje (ovce, koze, goveda), uključujući i ljude su slučajni rezervoari virusa. Infekcija se prenosi ubodom inficiranog krpelja ili direktnim kontaktom s krvlju zaraženih životinja, najčešće pri klanju. Mortalitet je od 9-50%. Oporavak je spor, a kronične sekvele do sada nisu zapažene, ali ni dovoljno istraživane u preživjelih. Viši postotak izloženosti infekciji zabilježen je u pojedinim profesijama kao što su: stočari, mesari, zemljoradnici, i naravno zdravstveni radnici zbog nozokomijalnih infekcija. Osobe koje su profesionalno izložene infekciji u prirodi moraju obavezno primjenjivati mjere zaštite koja pored adekvatne odjeće, uključuje i primjenu repelenata koji sadrže ≥20% DEET (N, N-diethyl-m-toluamide).

Marburška hemoragijska vrućica

Kao i u ostalih VHV mogući su importirani slučajevi u druge zemlje nakon boravka u endemskim područjima, osobito pri turističkim posjetima špiljama gdje obitavaju voćni šišmiši.

Oboljeli od Marburške HV se najrjeđe registriraju, a virus osim čovjeka inficira i druge primate. Bolest je prvi put zabilježena 1967.g. kad je došlo do laboratorijske infekcije tijekom istraživanja na afričkim zelenim majmunima u laboratorijima u Marburgu, Frankfurtu i Beogradu. Kao rezevoari u prirodi su označeni voćni šišmiši (letipsi), iako postoji mogućnost da su i neke druge životinjske vrste rezervoari ovog opasnog virusa. Bolest je endemska u Africi (Uganda, Zimbabwe, Demokratska Republika Kongo, Kenija, Angola i Južna Afrika), a javlja se u pojedinačnim manjim epidemijama, najčešće u rudara koji rade u rudnicima gdje borave voćni šišmiši. Klinička slika je teška, a smrtnost se kreće od 23-90%. Kao i u ostalih VHV mogući su importirani slučajevi u druge zemlje nakon boravka u endemskim područjima, osobito pri turističkim posjetima špiljama gdje obitavaju voćni šišmiši.