Eutanazija je legalna u SAD-u u Oregonu i Washingtonu te u Japanu, Kambodži, Nizozemskoj, Belgiji, Luksemburgu i smatra se liječničkim tretmanom. Potpomognuto samoubojstvo u Švicarskoj nije kažnjivo djelo, ako nije počinjeno iz sebičnih motiva, dok eutanazija u Švicarskoj nije legalna. Izvršenje smrtne kazne letalnom injekcijom praksa je u više država SAD-a.

Pravo ljekarnika na priziv savjesti mora se uvažavati. Ali to pravo može doći u koliziju s legalnim i etičkim pravima pacijenta na liječenje.

Načelo poštovanja individualne autonomije pacijenta jedno je od bitnih načela i najpromoviranija vrijednost u etičkom djelovanju ljekarnika, a uključuje:
- pojedinac mora biti u potpunosti upoznat sa svojom bolešću i medicinskim tretmanom,
- pojedinac mora imati kontrolu nad vlastitim tijelom,
- pojedinac mora donositi vlastite odluke u svezi s medicinskim tretmanom,
- pojedinac ne smije biti sprječavan u traženju vlastitog ispunjenja.

Odbijanje izdavanja lijeka od ljekarnika može imati ozbiljne posljedice i taj se problem mora ozbiljno razmotriti.

Priziv savjesti

Većina uređenih društava poštuje pravo na priziv savjesti. Bit je u tome da osobe koje se pozivaju na priziv savjesti aktivno ne participiraju u radnjama koje su za njih upitne.

Priziv savjesti vrlo je osoban i subjektivan, utemeljen na individualnom uvjerenju što je dobro, a loše je, što je motiviran isključivo osobnim razlozima. Nasuprot tome, priziv struke ili profesionalne dužnosti nesebičan je i objektivan, znanstveno utemeljen i motiviran pravilima dobre prakse.

To se može objasniti mnogim primjerima:
Priziv struke
- Pacijentici ne mogu izdati izotretinoin, jer je trudnica, a lijek je teratogen...
Ovaj je priziv utemeljen na znanstvenim osnovama i način je ponašanja sukladan pravilima dobre ljekarničke prakse i svakoga odgovornoga ljekarnika.
Priziv savjesti
- Ne mogu izdati pripravak za postkoitalnu kontracepciju, jer ja to ne bih upotrijebila...« Ovo je priziv savjesti ljekarnika koji odbija izdati postkoitalnu kontracepciju i ponaša se sukladno svojim osobnim uvjerenjima, a ne pravilima struke.

Nije upitno da se ljekarnik može pozvati na svoja osobna uvjerenja pri donošenju profesionalnih odluka, ali je važno razlikovati te dvije vrste priziva i razmotriti posljedice za pacijenta koje iz toga proizlaze te način na koji bi pacijent mogao reagirati ne oslobađa ljekarnika od posljedica.

Većina uređenih društava poštuje pravo na priziv savjesti. Bit je u tome da osobe koje se pozivaju na priziv savjesti aktivno ne participiraju u radnjama koje su za njih upitne.
Priziv savjesti temeljno je ljudsko pravo, koje je prepoznato u različitim međunarodnim poveljama i u većini nacionalnih zakonodavstava. S pravnoga stajališta to je nepoštivanje zakona i način zaštite individualne slobode. To je građansko pravo.
Pravo na priziv savjesti priznato je u Ustavu Republike Hrvatske u članku 47 te u Zakonu o obrani, a odnosi se na izvršavanje vojne obveze. Osobno nesudjelovanje bit je priziva savjesti.

Načelo demokratskih društava pravda i jednakost za sve u koliziji je s prizivom savjesti te stvara probleme koji nisu samo pravne naravi, nego zadiru u područje filozofije, prava, medicine i prije svega etike.

Priziv savjesti nije sam po sebi svojstven ljekarničkoj praksi, ali se prepoznaje kao osobno pravo te kao posljedica poštovanja i uvažavanja osobnih uvjerenja svakoga pojedinca. Pravo prigovora savjesti nema smisla pobijati, jer nema smisla reći: - Vaša su osobna uvjerenja netočna!

Praksa upućivanja priziva savjesti

Uvažavajući priziv savjesti upućuje se moralno upitnoj terapiji ili postupku, a ne osobama - pacijentima s čijim se ponašanjem i postupcima ljekarnik ne slaže ili ih ne odobrava.

Da bi se ustanovilo pravo priziva savjesti, u praksi, onaj tko upućuje priziv obvezan je objasniti svoje stajalište. Struka ima pravo znati što se uvažava kao priziv savjesti. Prigovarač ima obvezu i odgovornost obavijestiti predstavnike struke o prirodi svog priziva savjesti, koji mogu uvažiti ili neuvažiti razloge. Činjenica je da se u praksi neki prizivi temeljeni na moralnim stavovima uvažavaju, a neki ne.

Primjerice ljekarnik koji bi kazao: - Zbog priziva savjesti ne želim izdati lamivudin na recept pacijentu oboljelom od AIDS-a, jer je to Božja kazna za njega zbog njegove homoseksualnosti - ne bi imao pravo na priziv savjesti koji bi uvažila struka. Ljekarnička struka uvažava osobna uvjerenja utemeljena na otporu prema specifičnim postupcima ili njihovom neodobravanju, ali ne uvažava prigovore temeljene na predrasudama i mržnji.

Uvažavajući priziv savjesti upućuje se moralno upitnoj terapiji ili postupku, a ne osobama - pacijentima s čijim se ponašanjem i postupcima ljekarnik ne slaže ili ih ne odobrava. Ne može se odbiti neki ljekarnički postupak bez objašnjenja, jer se u tom slučaju ne može ocijeniti valjanost priziva savjesti.

Granice priziva savjesti

U svijetu je praksa da ljekarnici koji se protive pojedinim terapijama i postupcima, traže posao u okruženju gdje se ne provode takvi postupci, za njih moralno upitni.

Ni jedno pravo nije apsolutno pa tako ni pravo na priziv savjesti. Ne može se pozivati na priziv savjesti i pri tom odbiti preuzimanje svake odgovornosti za to. U tom slučaju može izostati potpora struke, jer se mora uzeti u obzir:

- pravo pacijenta na zakonom zajamčenu skrb,

- pravo propisivača da se prema njegovim receptima odnosi s poštovanjem.

Ova su prava jednako važna kao i pravo na priziv savjesti ljekarnika.

Ljekarnik koji upućuje priziv savjesti preuzima odgovornost i sudionik je u posebno ustanovljenom sustavu da bi se uvažavala prava pacijenta na skrb i pravo ljekarnika na priziv savjesti. Cilj je takvoga postupanja uvažiti pravo svakoga sudionika.

Ljekarnicima koji upućuju priziv savjesti, dozvoljeno je odstupiti i dopustiti drugima da obave zadatke ljekarničke skrbi. Nedopušteno je odstupanje i sprječavanje drugih u ispunjavanju skrbi. Takav se postupak ne može nazvati prizivom savjesti, već nametanjem drugima svojih osobnih stavova, mišljena i uvjerenja.

Priziv savjesti nije nešto što automatski zanemaruje interese pacijenta i propisivača u ostvarivanju zakonom zajamčene skrbi.

Mišljenje pojedinaca koji vjeruju da je uporaba lijekova određene namjene nemoralna i da ne bi trebala biti legalna, u biti je politički stav te mu nije mjesto u ljekarničkoj struci, već na za to odgovarajućim forumima. Ljekarna nije mjesto gdje se iznose osobni stavovi te njihovo izražavanje na radnom mjestu ne smije dovesti u pitanje zakonska prava pacijenata niti utjecati na njihove osobne stavove.

Na radnom se mjestu ne smije izražavati osobna moralna, religijska i politička uvjerenja i svatko tko krši pravila ponašanja mora biti spreman snositi posljedice. Sukladno tome, u svijetu je praksa da ljekarnici koji se protive pojedinim terapijama i postupcima, traže posao u okruženju gdje se ne provode takvi postupci, za njih moralno upitni.

Dužnosti i obveze ljekarnika

Ljekarnik ima pravo odbiti provesti ljekarničku skrb kada se to protivi njegovim osobnim uvjerenjima, moralu ili religiji te kada vjeruje da bi tim postupkom povrijedio svoju savjest.

Postoji mogućnost da poslodavci istodobno ispoštuju pravo pojedinca na priziv savjesti i uvaže potrebu pacijenta za određenim lijekovima.

Poslodavci trebaju prihvatiti prizive savjesti osnovane na pravilima struke, kao i pravo priziva uvjetovano osobnim razlozima.

Dužnost je ljekarnika uputiti priziv savjesti temeljen na pravilima struke. Ljekarniku je dužnost odbiti provođenje ljekarničke skrbi ako nije u skladu sa zakonom, ili ako liječenje nije medicinski opravdano, ili ispravno, ili ako pacijent nije u potpunosti suglasan s terapijom.

Dakle ljekarnik je dužan provesti ljekarničku skrb kada je terapija propisana u skladu sa zakonom, u potpunosti opravdana i prikladna, a pacijent u potpunosti suglasan.

Stručni prigovori na terapiju moraju se uvijek uputiti radi dobrobiti pacijenta i sprječavanja moguće štete.

Pravo je ljekarnika uputiti priziv savjesti temeljen na osobnim razlozima.

Ljekarnik ima pravo odbiti provesti ljekarničku skrb kada se to protivi njegovim osobnim uvjerenjima, moralu ili religiji te kada vjeruje da bi tim postupkom povrijedio svoju savjest.

Priziv savjesti treba uputiti pretpostavljenima, a nikako pacijentu ili propisivaču.

Ljekarnik koji upućuje priziv savjesti treba na vrijeme o tome obavijestiti svog poslodavca.

Poslodavci obično formiraju stručno tijelo sa zadaćom evaluacije autentičnosti zahtjeva.

Poslodavci se moraju prilagoditi pravu na priziv savjesti pojedinca uspostavom alternativnih postupaka provođenja ljekarničke skrbi za pacijente i na taj način respektirati pravo na priziv te omogućiti nesudjelovanje onoga tko upućuje prigovor u procesu. Alternativni načini provođenja skrbi moraju izbjegavati svaku nelagodu za pacijenta.

U provođenju ljekarničke skrbi, dužnost je ljekarnika, koji upućuje priziv savjesti, uputiti pacijenta na alternativne metode provođenja skrbi, unaprijed utvrđenim mehanizmom.

Zaključak

Zauzimajući stav prema prizivu savjesti koji upućuju ljekarnici pri provođenju ljekarničke skrbi, ljekarnička struka nema potrebu ustanovljavanja čija su prava veća - ljekarnika koji upućuje prigovor ili pacijenta koji ima pravo na zakonom zajamčenu skrb. Mogu se uspostaviti načini provedbe skrbi koji uvažavaju prava pacijenata na skrb i ljekarnika na priziv savjesti. Takvi su postupci u nekim sredinama uobičajeni i učinkoviti.

Literatura

1. Royal Pharmaceutical Societ y of Great Britain, Code of Ethics for Pharmacists
and Pharmacy Technicians
2. International Pharmaceutical Federation, FIP statement of professional standards
codes of ethics for pharmacists, New Orleans, September, 2004.
3. Zakon o liječništvu Republike Hrvatske (NN 121/03)
4. Ustav Republike Hrvatske (NN 85/10)
5. Zakon o obrani Republike Hrvatske (NN 33/02)
6. Poredoš D, Pirija B, Planinec D. EUTANAZIJA ubojstvo modernog doba
www.psihijatrija.com
7. Zurak N. Savjest i priziv savjesti u medicinskoj znanosti i liječničkoj praksi
(3.3.2008.) www.plivamed.net
8. Brushwood D. D. Ethics in pharmacy practice (4.2007.) www.wfprofessional.com