Palijativno liječenje treba obuhvatiti razdoblje od dijagnoze neizlječive bolesti do razdoblja žalovanja nakon smrti bolesnika. Otprilike polovina bolesnika u palijativnoj medicini ima neku od onkoloških bolesti, značajan je broj bolesnika s demencijom, moždanim udarom te krajnjim stadijima bolesti jetre ili srca. Kompleksni problemi s kojima se suočava bolesnik sa životno ugrožavajućom bolesti kao i njegova obitelj prelaze mogućnost i stručnost samo jednog specijaliste pa je u palijativnoj medicini uvijek naglasak na interdisciplinarnom timu. Organizacija palijativne medicine je potrebna na svim razinama zdravstvene zaštite, od kućnih posjeta palijativnog tima, bolničkih palijativnih timova, ustanova za palijativnu medicinu, klinika, odjela, hospicija i dr., a u brojnim zemljama u svijetu postoje različiti modeli organizirane palijativne medicine te specijalizacije i subspecijalizacije iz ovog područja. Palijativna medicina ne može izliječiti osobu, ali može o njoj skrbiti, ublažiti joj bol i patnju, čuvajući joj dostojanstvo kao jedinstvenog ljudskog bića. U palijativnoj medicini nema, i ne smije biti, mjesta za rečenicu „ništa se više ne može učiniti", nego se uvijek pitamo „što još možemo učiniti" za bolesnika i njegovu obitelj.

Podjela palijativne medicine

Palijativnu medicinu možemo podijeliti na:

• osnovnu - provode je liječnici obiteljske medicine i svi specijalisti koji brinu o bolesnicima s neizlječivim bolestima kao što su internisti, onkolozi, gerijatri i dr. Radi brojnih prepreka organizacijske prirode, poteškoća u organiziranju i razvoju tima, sama osnovna palijativna medicina nije dovoljna te zahtijeva i specijalističku palijativnu medicinu, s tim da one moraju biti komplementarne i sinergističke

• specijalističku - služba palijativne medicine je specifična, neovisna služba za teško i neizlječivo bolesne. Sastavljena je od kompetentnog i posebno educiranog multidsiciplinarnog tima koji radi prema principima i metodama palijativne medicine, a članovi tima imaju specijalnu edukaciju iz tog područja. Specijalistička služba mora biti lako prepoznatljiva pacijentima, obiteljima i drugim profesionalcima, te mora imati neovisan proračun.

Komunikacija u palijativnoj medicini

Komunikacija u palijativnoj medicini izrazito je težak i zahtjevan proces. Bez dobre komunikacije nema dobre palijativne medicine. Zbog multidisciplinarnosti palijativnog tima dvosmjerna komunikacija liječnik-bolesnik u palijativnoj medicini ustupa mjesto mreži raznovrsnih komunikacija članova tima, bolesnika i obitelji. Jako je važno poznavati dinamiku, procese, odnose, te uloge i odgovornosti svakog pojedinog člana tima. Bolesnici s neizlječivom bolešću nužno trebaju podršku, a upravo je komunikacija samo „srce" te podrške. Ne-uključivanje ili pretjerano uključivanje bolesnika u donošenje odluka može dovesti do nezadovoljstva i nesuradnje te utjecati na ishod liječenja. Cilj je prepoznati želje bolesnika. Ako bolesnik ne sudjeluje aktivno u donošenju odluka, to često povećava i anksioznost i depresiju bolesnika. Komunikacija zahtijeva znanje, kompetenciju i tehničke vještine udružene s entuzijazmom i odgovornošću. Često će liječnici koji se sami osjećaju nedovoljno kompetentnima u komunikaciji pokazivati simptome sagorijevanja i osjećati manje zadovoljstvo poslom koji rade. Zahtjevnost i specifičnost svakodnevnog posla liječnika u palijativnoj medicini čini nužnom potrebu edukacije iz komunikacijskih vještina.