Biopsije tkiva dojke često se provode u svrhu razjašnjenja palpatorno i mamografski primijećenih otvrdnuća i kvržica, a za većinu se ispostavi da su benigna. Na osnovu histoloških nalaza moguće je razdvojiti žene u grupe prema tome koliko je statistički značajan rizik za razvoj karcinoma dojke u budućnosti. Atipična hiperplazija ubraja se u visokorizične benigne lezije koje čine otprilike 10% svih rezultata biopsija. U atipičnoj hiperplaziji abnormalno proliferiraju displastične, homogene populacije epitelnih stanica koje uključuju klonalne subpopulacije. U modelima karcionogeneze raka dojke, atipična hiperplazija je prijelazni stupanj između benignog i malignog oblika bolesti jer sadrži neke, ali ne sve, karakteristike tumorskih stanica.

U studijama s dugotrajnim praćenjem, atipična hiperplazija pokazala se kao značajan rizični faktor za razvoj karcinoma dojke. Iako je to poznato već desetljećima, tek je nedavno definiran apsolutni rizik među ženama s atipičnom hiperplazijom s kumulativnom incidencijom raka dojke od 30% tijekom 25-godišnjeg praćenja. Međutim, visoka kumulativna incidencija nije općepoznata te žene s atipičnom hiperplazijom nisu uključene u mnoge smjernice za visoki rizik od razvoja tumora. Zbog toga se magnetska rezonancija (MRI) ne preporučuje rutinski kod tih pacijentica, kao što bi bilo potrebno. Nadalje, istraživanja su pokazala da samo mali dio žena kod kojih postoji povećan rizik uzima selektivne modulatore estrogenskih receptora (SERM) ili inhibitore aromataze u svrhu kemoprevencije, unatoč tome što je u randomiziranim kliničkim ispitivanjima dokazana korisnost takvog preventivnog pristupa, osobito kod žena s atipičnom hiperplazijom.

Zbog visoke rizičnosti i incidencije te mogućnosti razvoja uspješnijih preventivnih strategija, atipična hiperplazija je benigna dijagnoza na koju je vrlo važno klinički djelovati. Potrebno je unaprijediti postojeće smjernice za tretman pacijentica kod kojih postoji veliki rizik od karcinoma dojke te razmotriti prevenciju uzimanjem SERM i inhibitora aromataze. Osim toga, detaljnije istraživanje o patofiziološkim mehanizmima koji dovode do atipične hiperplazije nužno je za unaprjeđenje razumijevanja tog poremećaja i određivanje daljnjih mjera prevencije i terapije.