Za ilustraciju implikacija, razmotrimo slučaj iz Kentuckyja iz 1969. godine, Strunk protiv Strunka. Sud je odobrio liječnicima da odstrane bubreg 27-godišnjem Jerryju Strunku, psihički neubrojivoj osobi, kako bi se pomoglo njegovom 28-godišnjem bratu Tommyju. Osim činjenice da je Jerryjev bubreg bio podudaran, sud je bio uvjeren da Jerryjeva sreća ovisi o Tommyjevom preživljavanju: „njegovo zdravlje bi bilo mnogo više ugroženo gubitkom brata nego uklanjanjem bubrega.“

Međutim, u slučaju u Wisconsinu 1975. godine, sličan zahtjev za transplantacijom bubrega od brata s invaliditetom bolesnoj sestri bio je odbijen. Sud je utvrdio da su oni imali brata koji je bio idealan donor, ali koji je to bio odbio zbog odgovornosti prema svojoj obitelji. Osim toga, nije bilo indikacija da je brat s invaliditetom na bilo koji način bio pristao na transplantaciju.

U Europi, zakonska regulativa slučajeva poput ovih značajno varira. U 10 od 22 zemlje obuhvaćene istraživanjem, zabranjena je transplantacija svih organa, bilo onih koji se mogu regenerirati (koštana srž) ili onih koji se ne mogu regenerirati (bubrezi). Osam zemalja dopušta uzimanje samo organa koji se mogu regenerirati. U preostale četiri zemlje – Belgiji (u kojoj se zakon revidira), Švedskoj, Irskoj i Velikoj Britaniji – mogu se uzeti organi psihički neubrojivih osoba. Međutim, to je strogo regulirano i ne smije naštetiti donoru.

Autori članka smatraju da je isključivanje te mogućnosti prerestriktivno te se zalažu za promjenu zakona. Oni smatraju da uzimanje organa od psihički neubrojivih osoba može biti etički prihvatljivo ako je to u njihovom najboljem interesu i ako postoje „snažne mjere zaštite“.

Prevela: Katarina Marušić, dr.med.