Stigma je neetična jer uključuje kršenje etičkih smjernica, u medicini generalno, a posebice u psihijatriji.

Kao članovi medicinske profesije, liječnici, posebno psihijatri, imaju ključnu ulogu u uspostavljanju poštovanja i ljudskih prava općenito, a posebnu unutar psihijatrijske struke. Moderna psihijatrija rezultat je konstantne borbe između progresivnih i regresivnih snaga. Progresivne snage se bore s dogmatskim snagama koje se ne temelje na dokazima nego na vjerovanjima u koje pripada i stigma psihičke bolesti. Organizacija suvremene psihijatrijske službe vodi računa o jednakoj važnosti biološke, psihološke i socijalne dimenzije u liječenju; stoga je neetično ne pridavati važnost svim područjima podjednako. Usprkos znanstvenih dokaza da su psihosocijalne metode učinkovite u liječenju psihičkih poremećaja, ovo područje je u Hrvatskoj poprilično zanemareno i može se reći stigmatizirano unutar psihijatrije kao struke. Pojačano viđenje psihijatrijske bolesti kao biološke zanemaruje druga važna područja, koja uključuju i problem stigme i njen utjecaj na bolest. Deklaracije o ljudskim pravima, posebno Havajska i Madridska deklaracija Svjetske psihijatrijske organizacije, daju etičke smjernice za rad u psihijatriji. Kvaliteta liječenja psihičkih poremećaja značajno se poboljšala pronalaženjem sve djelotvornijih lijekova i primjenom efikasnih psihosocijalnih metoda liječenja. Nekritična upotreba psihofarmaka umjesto adekvatnih socioterapijskih i psihoterapijskih metoda, međutim, povećava opasnost da liječenje postaje nehumano i ugrožava osnovnu terapijsku dimenziju odnosa liječnik - bolesnik. U svjetlu etičkih smjernica važno je poštivanje autonomije bolesnika, odnos s poštovanjem, zaštita prava i interesa bolesnika, odnos osnovan na povjerenju. Liječenje treba uvijek provoditi uz pristanak, osim u situacijama koje zadovoljavaju kriterije za prisilno liječenje. Informacije o bolesniku koje se doznaju tijekom liječenja ne smiju se otkriti drugima bez pristanka bolesnika i kada to ne služi u svrhu liječenja bolesnika. Prema etičkim principima psihijatri su dužni pružiti najbolje liječenje koje je na raspolaganju po današnjim saznanjima; ono danas svakako uključuje rad sa stigmom. Stigma je neetična jer uključuje kršenje etičkih smjernica, u medicini generalno, a posebice u psihijatriji.

Stigma

Stigmatizacija osoba koje boluju od psihičke bolesti definira se kao negativno obilježavanje, marginaliziranje i izbjegavanje osoba upravo zato što imaju psihičku bolest.

Riječ stigma je grčka imenica koja dolazi od korijena čije je značenje "naglasiti, istaknuti, označiti". Ranije taj termin nije imao negativno značenje koje mu se danas pridaje. Koristio se i za označavanje rana zadobivenih u vojnoj službi, više kao oznaka počasti. U Novom zavjetu i ranom kršćanstvu termin je postao povezan s Kristovim ranama. Mnogo negativnije značenje javlja se u latinskom, gdje je grčka riječ preuzeta metaforički i predstavlja oznaku srama ili degradacije, znak kojim su se označavali kriminalci ili robovi kako bi ih se moglo identificirati u slučaju bijega. Danas stigma ima negativno značenje i predstavlja znak srama i diskreditacije osobe. Stigmatizacija osoba koje boluju od psihičke bolesti definira se kao negativno obilježavanje, marginaliziranje i izbjegavanje osoba upravo zato što imaju psihičku bolest. Stigmatizacija ima negativne posljedice za oboljelog i članove njegove obitelji, te psihijatriju kao struku i cijelu zajednicu. Stigmatiziranje oslabljuje svoje žrtve, pojačava osjećaj otuđenja, čime nepovoljno utječe na tijek bolesti.

Predrasude

Protiv predrasuda se treba boriti zakonom, sustavnim informiranjem o neopravdanosti predrasuda, neposrednim kontaktom s grupama prema kojima postoje predrasude i sustavnim obrazovanjem.

Stigmatiziranje osoba oboljelih od psihičkog poremećaja temelji se na negativnim stavovima koje nazivamo predrasude. Predrasude su česti stavovi prema psihičkoj bolesti, već i njihov naziv kazuje da su predrasude sudovi koji su dani unaprijed, prije nego što imamo dovoljno informacija o predmetu našeg stava. Predrasude su unaprijed donijeti negativni stavovi, određeni na temelju nedovoljno znanja o onome što je predmetom predrasude, u ovom slučaju o psihičkoj bolesti. Predrasude nisu samo karakteristične za psihičku bolest. Sve može postati predmetom predrasuda, bit je da unaprijed imamo negativne stavove koji se ne temelje na našem iskustvu s osobama prema kojima imamo predrasude nego naprosto na naučenim stavovima. Dobro su poznate rasne predrasude, nacionalne predrasude i predrasude u vezi sa spolom. Potrebno je znati da je predrasuda stav vjerovanja koji stavlja neku osobu u nepovoljan položaj. Predrasuda sadrži uvijek negativan, pa i neprijateljski stav prema objektu na koji se odnosi. Predrasude su neopravdane generalizacije prema cijeloj skupini ljudi na koje se odnose. Vrlo su otporne na promjene jer naprosto ljudi ne razmišljaju o tome da čine nepravdu nekome svojim stavovima i ponašanjem koje je povezano s tim. Predrasude se mogu definirati kao pretežno negativni stavovi prema nekoj skupini ili prema nekim pojedincima, kao i pretjerane i neopravdane generalizacije u vezi s tim skupinama ili osobama. Kao i ostali stavovi, i predrasude su naučene, a to znači stečene na isti način kao i mnoge druge stvari koje smo naučili. Najčešće se radi o uvjetovanju, oponašanju i učenju "na modelu" - što zapravo znači da smo mnoge stavove i predrasude već kao djeca naučili od svojih roditelja. Stigma je negativni stereotip. Ako je osoba svjesna stereotipa, ne znači da se s njim automatski slaže. Slaganje sa stereotipom prema određenoj grupi ljudi znači predrasudu, npr. svi bolesnici od shizofrenije su opasni. Ponašanje koje proizlazi iz predrasuda može poprimiti, i stvarno poprima, raznolike oblike koji rezultiraju različitim stupnjevima nepravednih postupaka. Ti postupci mogu biti blagi ali i ekstremni. Nažalost, najgori dio stereotipa i predrasuda predstavljaju njihove posljedice u ponašanju, a to je diskriminacija. Iako činjenica da većina gleda na neku osobu negativno u njoj može izazvati bijes, tugu ili nelagodu, još veću nevolju izaziva gubitak posla, loši stambeni uvjeti, te niski prihodi. Saznanje drugih da se osoba liječi od psihičkog poremećaja može dovesti do izolacije osobe, poremećaja komunikacije, diskriminacije na poslu i sl. U dječjoj i adolescentnoj dobi osoba može postati predmetom ismijavanja u školi.

Diskriminacija

Bolesnici navode da ih okolina doživljava slabićima, ne vjeruje da je to bolest, smatra da se trebaju samo trgnuti i rješavati probleme u životu, da su lijeni i da je najlakše reći da si u depresiji jer "tko danas nije u depresiji".

Utjecaj stigme na psihički oboljelog čovjeka ima negativne posljedice na njegovo zdravlje i ozbiljno narušava osjećaj vlastite vrijednosti. Bolesnici liječeni od psihotičnog poremećaja su u jednom našem istraživanju iznijeli svoja iskustva sa stigmom te naveli da od svoje okoline doživljavaju omalovažavanje, prezir, ogovaranje, nazivanje izrazom "luđak", ruganje, smatrali su se nesposobnima za rad, podcjenjivali su ih, izbjegavali, ignorirali, izolirali, ne prihvaćali, odbacivali, pretjerano kontrolirali, smatrali ih opasnim i agresivnim, sažalijevali, neopravdano su bili nepovjerljivi prema njima, doživljavali su nerazumijevanje okoline, nedostatak empatije, smatrali su ih neizlječivim izgubljenim slučajevima. Neugodnosti su doživjeli od obitelji, prijatelja, susjeda, na radnome mjestu, od liječnika, psihijatara, medicinskih sestara i tehničara. U drugom istraživanju, u kojem su sudjelovali oboljeli od anksioznih poremećaja i depresije, bolesnici su naveli sljedeće: okolina ih doživljava slabićima, ne vjeruje da je to bolest, smatra da se trebaju samo trgnuti i rješavati probleme u životu, da su lijeni i da je najlakše reći da si u depresiji jer "tko danas nije u depresiji". Ako su kojim slučajem doznali da se liječe u psihijatrijskoj bolnici, smatrali su da su simulanti koji traže mirovinu, luđaci i sl. Naše istraživanje potvrdilo je dobro poznate stavove koji su utvrđeni u mnogim sličnim istraživanjima u svijetu.

Kako okolina doživljava bolesne od psihičke bolesti?

Bolesne od psihičke bolesti okolina doživljava (1-8):

1. Opasnim (najčešće vezano za dijagnozu shizofrenije i liječenje u psihijatrijskoj bolnici)

2. Nesposobnima za samostalan život, donošenje odluka, nesposobnima za život i zarađivanje (shizofrenija i liječenje u psihijatrijskoj bolnici)

3. Slabićima koji su sami krivi za svoju bolest (depresija i anksiozni poremećaji)

4. Neizlječivima (dementni, retardirani, shizofreni i liječeni u ustanovama socijalne skrbi).

Negativni stavovi prema oboljelima od duševne bolesti pokazuju na manjak empatije. Percepcija oboljelih je povezana s odbacivanjem ovih osoba i željom da se od takvih osoba napravi socijalna distanca.

Uloga medija

Moralna obveza liječnika je raditi na programima borbe protiv stigme i pomagati ljudima koji se stide svoje bolesti tj. da stavovi prema psihičkoj bolesti budu pozitivni.

Mediji pisanjem i prikazivanjem na TV i filmovima najčešće podržavaju stigmu opasnosti.(9) Najčešće se radi o senzacionalističkim naslovima koji prodaju novine: jedna incidentna situacija generalizira se na sve oboljele. Dobra je vijest da u svijetu raste sve veći broj organiziranih programa borbe protiv stigme psihičke bolesti, u sklopu kojih dolazi do reakcija na stigmatizirajuće i diskriminirajuće ponašanje. Oboljeli od psihičke bolesti često su onemogućeni zbog stigme boriti se protiv ovih stavova jer bi im to moglo donijeti dodatne probleme; stoga se vrlo rijetko, barem u hrvatskim medijima, mogu naći osobe koje govore otvoreno, bez zamagljenog identiteta. Stoga je moralna obveza liječnika raditi na programima borbe protiv stigme i pomagati ljudima koji se stide svoje bolesti. Nijedna bolest, pa tako i psihička bolest, nije sramota i naša etička obveza je raditi na tome da stavovi prema psihičkoj bolesti budu pozitivni. Vrlo je važno naglasiti da psihička bolest sama po sebi ne određuje karakter čovjeka, ne umanjuje ljudske vrijednosti osobe. Osoba nije zato što ima psihičku bolest manje povjerljiva, manje prijatelj, manje vrijedna, poštena, iskrena ili manje karakterna.

Širenje stigme na obitelj, psihijatra...

Kada se osoba počinje liječiti od psihičke bolesti ili dolazi iz psihijatrijske bolnice, moguće je da će se stigma proširiti i na obitelj. Obitelj izbjegavaju, čak može postati opterećena osjećajem krivnje da je nešto loše u genima. Stigmom su zahvaćene i institucije liječenja, koje se doživljavaju represivnima. Najčešća je predodžba da se tamo nalaze "svezani, opasni bolesnici" i da su svi koji su se liječili u bolnici opasni. Psihijatri se doživljavaju kao neučinkoviti jer se bolest doživljava neizlječivom, vjeruje se da lijekovi služe za drogiranje ljudi, a ne za liječenje. Stigma prema psihijatriji kao struci očituje se u lošim smještajnim kapacitetima, financiranju i omalovažavanju rezultata liječenja.

Antistigmatski programi

Na stigmu se danas gleda kao na prepreku u liječenju i stoga je potrebno planirati antistigmatske programe.

Stereotipni stavovi su univerzalni i nisu vezani samo za stavove javnosti; te stavove nažalost dijele i (10-12) zaposleni u zdravstvu, čak i oni zaposleni u psihijatrijskoj struci. (13-16) Dakle, stereotipi koji štete zdravlju velikog broja ljudi su među nama i stoga ih je potrebno razmotriti sa svih aspekata: psihološkog, socijalnog, ekonomskog i etičkog. Na stigmu se danas gleda kao na prepreku u liječenju i stoga je potrebno planirati antistigmatske programe. Postavlja se pitanje je li promjena ponašanja prema oboljelom od duševne bolesti proizvod bolešću promijenjenog ponašanja (simptoma bolesti) ili negativnog obilježavanja, stigme? Stigma može imati veze s promijenjenim ponašanjem u bolesti. Psihička bolest se često manifestira poremećenim ponašanjem, osobe se drugačije ponašaju, depresivni ljudi su povučeni, nemaju interesa, anksiozni su, napeti, nemirni, a ljudi sa shizofrenijom ili nekim drugim psihotičnim poremećajem mogu se čudno ponašati, npr. razgovarati sami sa sobom, nerazumljivo i neadekvatno govoriti, tvrditi stvari koje nisu istinite (prate ih neki ljudi) i sl. Ljudi imaju problema s prihvaćanjem ponašanja koje je jako različito od normi. Bizarna ponašanja nekih pacijenata koja oni mogu pokazivati za većinu ljudi su teško prihvatljiva. Jedan od načina na koji se pojedinci ili društvo nose s nečim što je zastrašujuće i uznemirujuće je da tako nešto izdvoje, otuđe i smjeste izvan okvira društvenog okruženja.

Samostigmatizacija

Stigma i samostigmatizacija stvaraju osjećaj niskog samopoštovanja i strah da će biti odbačeni, zbog čega i oni sami izbjegavaju komunikaciju. Samostigmatizacija i depresija mogu imati pogubne posljedice i stoga ih je važno prepoznati.

Nedostatak znanja i razumijevanja psihičke bolesti pridonosi stigmatizaciji. Međutim, ljudi koji nemaju iskustva s osobama koje boluju od psihičke bolesti često imaju više izraženu stigmatizaciju od osoba koje su imale kontakt. Kako to protumačiti? Postoji iracionalan strah ljudi da će izgubiti kontrolu i poludjeti, odnosno da će se zbog toga pokazati slabima i manje vrijednima. Taj strah često nije svjestan. Da bi se toga oslobodili, ljudi će u svemu što je povezano sa psihičkom bolešću (bolest, bolesnik, institucije liječenja) vidjeti gubitak kontrole, slabost i opasnost. Stoga je dobro sve to izbjegavati i na to ne misliti. Zbog toga se osobe koje imaju psihičku bolest gledaju kao manje vrijedne i izbjegavaju. Takve strahove imali su i bolesnici prije nego su se razboljeli; nakon bolesti dolazi do prihvaćanja negativnog stereotipa, odnosno do samostigmatizacije, koja uz stigmu okoline nepovoljno utječe na oporavak i liječenje. Stigma i samostigmatizacija stvaraju osjećaj niskog samopoštovanja i strah da će biti odbačeni, zbog čega i oni sami izbjegavaju komunikaciju. Tako se vrlo često stvara situacija međusobnog izbjegavanja u kojoj oni koji su zdravi s tim nemaju problema, dok oni koji su bolesni dodatno pate. Na ovaj način dolazi do izolacije oboljelih, što smanjuje šanse za njihov oporavak. Osobe koje se samostigmatiziraju imaju slične simptome kao kod depresije i mogu biti suicidalne. Samostigmatizacija i depresija mogu imati pogubne posljedice i stoga ih je važno prepoznati.

Stigma kao zdravstveni problem

Stigma povezana s duševnom bolešću može dovesti do toga da osoba odgađa traženje pomoći ili pokušava prikriti bolest kako bi izbjegla sram, izolaciju, diskriminaciju kod zaposlenja, omalovažavanje, podcjenjivanje ...

Neki put će i sami liječnici oklijevati spomenuti psihijatra kako ne bi uvrijedili bolesnu osobu i izazvali negativnu reakciju. Osoba će uz patnju vezanu za bolest imati i dodatnu patnju vezanu za negativno obilježavanje psihičke bolesti. Stigmatiziranje psihički bolesnih osoba negativno djeluje na njihove sposobnosti sudjelovanja u liječenju; stoga osoba može odbijati javljanje na liječenje, ili će se javiti kada su simptomi već uznapredovali, a liječenje može zato biti prekinuto. Dakle, stigma povezana s duševnom bolešću može dovesti do toga da osoba odgađa traženje pomoći ili pokušava prikriti bolest kako bi izbjegla sram, izolaciju, diskriminaciju kod zaposlenja, omalovažavanje, podcjenjivanje i dr.

Zašto utjecati na stigmu?

U programima borbe protiv stigme važno je istaknuti etičnu dimenziju da mijenjanjem stavova pomažemo ljudima u liječenju, postajemo humaniji, oslobađamo se negativnih stavova koji nas sputavaju da budemo bolji, pravedniji...

Borbu protiv stigme trebaju provoditi građani svih dobnih skupina, naročito mlađi ljudi, mediji, profesionalci koji sudjeluju u liječenju pacijenata, sami bolesnici. Metode borbe protiv stigme koje su se pokazale učinkovitim sastoje se od kombinacije edukacije, kontakata s predstavnicima stigmatizirane grupe i protesta.(17) Točne informacije valja suprotstaviti krivim vjerovanjima ili mitovima na temelju kojih se gradi predrasuda i ponašanje proizašlo iz nje. Za to služe predavanja, knjige, videozapisi i druga audiovizualna pomagala. U kontaktu s osobama prema kojima imamo predrasude stječemo osobno iskustvo koje nam može pomoći u mijenjanju stava. Kontakt kao metoda promjene stava je uspješniji ako uključuje statusnu jednakost, kooperativnu interakciju i institucionalnu potporu. Promjena stavova bit će uspješnija ako npr. osobe s iskustvom psihičke bolesti uključimo u naše programe borbe protiv stigme. Kod protesta se radi o protestu na stigmatiziranje i diskriminiranje oboljelih. Uvijek kada je prikazan negativni stereotip u medijima potrebno mu je suprotstaviti pozitivno ili realističnije viđenje. Vrlo je važno u programu psihičku bolest prikazati realistično i optimistično, a ne romansirano jer o tome ovisi uspjeh programa. U programima borbe protiv stigme važno je istaknuti etičnu dimenziju da mijenjanjem stavova pomažemo ljudima u liječenju, postajemo humaniji, oslobađamo se negativnih stavova koji nas sputavaju da budemo bolji i pravedniji.

O nekim situacijama u kojima mogu nastati etički prekršaji

Ako se ne govori otvoreno o dijagnozi, tada se zapravo nesvjesno podržava mit o strašnoj bolesti, koji će bolesnik prepoznati i bit će još više uplašen, što će smanjiti njegove šanse za oporavak.

Zbog širokih posljedica stigme na kvalitetu života osoba s duševnim poremećajem liječnici ponekad dvoje trebaju li reći dijagnozu bolesniku, pogotovo kad misle da se radi o poremećaju koji nema dobru prognozu za ozdravljenje. Isto tako nekada pretjerano žure reći dijagnozu, i kada nisu dovoljno sigurni. Bolesnik ima pravo na točne informacije o svojoj bolesti, uključujući i dijagnozu. Opis stanja njegove bolesti je važno prenijeti načinom koji nije opterećen stigmom. Stigma može značajno utjecati na kvalitetu života oboljelog od shizofrenije i na ishod bolesti i kada je postignuta klinička remisija. Ako bolesnik nije dobio dovoljno informacija o bolesti, ako se s njim nije razgovaralo o njegovim stavovima prema bolesti i njegovom razumijevanju onoga što mu se dogodilo, naravno od educiranog i senzibilnog stručnjaka, njegovi izgledi oporavka bit će znatno manji. Postoje rezultati istraživanja koji govore o prognozama različitih bolesti, o faktorima koji mogu poboljšati prognozu, protektivnim faktorima, liječenjima koje stoje na raspolaganju. Na te informacije bolesnik ima pravo. Nažalost, vrlo se često bolesniku prenosi najlošija prognoza, stavlja se naglasak samo na uzimanje lijekova. Zanemarivanje drugih metoda je također etičko pitanje. Liječnici koji sami imaju teškoća sa stigmatizirajućim stavovima bit će skloniji bolesniku ne reći točnu dijagnozu kada se radi o psihotičnom poremećaju, najčešće o shizofreniji. Ako se ne govori otvoreno o dijagnozi, tada se zapravo nesvjesno podržava mit o strašnoj bolesti, koji će bolesnik prepoznati i bit će još više uplašen, što će smanjiti njegove šanse za oporavak. Mnogi bolesnici su izloženi nepotrebnom paternalizmu koji je na njihovu štetu pa su zbog stigmatizirajućih stavova smatrani manje sposobni i autonomni za donošenje odluka za svoj život.

Zaključak

Stigma narušava ljudska prava oboljelih na poštovanje, ravnopravnost i liječenje. Medicina i psihijatrija kao struka moraju razvijati uspješne metode borbe protiv stigme kako bi velikoj skupini ljudi osigurale osnovna ljudska prava.

Stigma, predstavljena negativnim obilježavanjem osoba samo zato što imaju dijagnozu psihičkog poremećaja, danas je društveni, medicinski i etički problem. Usprkos napretku u liječenju osoba s mentalnim poremećajem i pomaku prema liječenju u zajednici, stigma negativno utječe na traženje pomoći, prihvaćanje liječenja, uspješni ishod liječenja, kvalitetu života i integraciju oboljelih u zajednici. Stigma psihičke bolesti je vrlo raširena, ima psihološke, socijalne i ekonomske posljedice za stigmatizirane osobe. Etičke smjernice naglašavaju da svakog bolesnika treba tretirati s poštovanjem, integritetom i autonomijom, da on ima pravo na potpunu informiranost o svom stanju, o preporučenim dijagnostičkim i terapijskim metodama, uključujući alternative, i pravo izbora između ponuđenih metoda. Stigmatizirajući stavovi osoblja koje liječi bolesnika mogu grubo narušavati ova prava i dovesti do manjka suradnje bolesnika, odbijanje pomoći i lošijeg ishoda liječenja. Stigmatizirajući stavovi društva također mogu prouzročiti iste efekte. Stoga je za društvo i za psihijatriju kao struku važno osvještavanje stigmatizirajućih stavova, mijenjanje stavova u pozitivne i onemogućavanje diskriminacije. Stigma i diskriminacija problemi su svih društava. Svi bi trebali preispitati svoja vjerovanja i ponašanje koje smanjuje mogućnosti osobama s mentalnim poremećajem. Stigma je nepravda prema oboljelima i članovima njihove obitelji. Stigma podržava strah svih ljudi: ako se razbole od psihičke bolesti, bit će manje vrijedni ljudi. Ljudi koji se slažu sa stereotipom i reagiraju kao da je stereotip istina povređuju ljude sa psihičkim poremećajima; ljudi u različitim društvima vjeruju da bi svi ljudi trebali imati istu priliku za dokazivanje. Stereotip je nepravedan i neetičan jer kaže da ljudi ne mogu uspjeti zato što imaju psihički poremećaj, ukida različitosti i stavlja sve članove grupe u istu poziciju. Npr., osobe sa psihičkim poremećajem su sve jednake: slabe, opasne, nesposobne za brigu o sebi. Mnogi ljudi vjeruju da mogućnost savladavanja problema ovisi o osobnoj snazi i da su ljudi sa psihičkim poremećajem karakterni slabići, da bi s više uloženog napora mogli savladati psihičku bolest. Ovaj način razmišljanja ima korijen u stigmatizirajućim stavovima i ograničava ljude shvatiti što je psihički poremećaj. Stigma narušava ljudska prava oboljelih na poštovanje, ravnopravnost i liječenje. Medicina i psihijatrija kao struka moraju razvijati uspješne metode borbe protiv stigme kako bi velikoj skupini ljudi osigurale osnovna ljudska prava.

Literatura

1. Rabakin J. Public attitudes towards mental illness: A review of the literature. Psychological Bulletin 1974; 10:9-33.
2. Weiner B, Perry RP, Magnusson J. An attributional anaysis of reactions to stigmas Journal of Personality and Social Psychology 1988; 55:738-48.
3. Brockington I, Hall P, Levings J, Murphy C. The communityís tolerance of the menatally ill. British Journal of Psychiatry 1993; 162:93-9.
4. Penn DL, Guynan K, Daily T, Spaulding WD, Garbin CP, Sulivan N. Dispelling the stigma of schizophrenia: what sort of information is best? Schizophr Bull 1994; 20(3):567-78.
5. Crisp AH, Gelder MG, Rix S, Meltzer HI, Rowlands OJ. Stigmatisation of people with mental illnesses. Br J Psychiatry 2000; 177:4-7.
6. Link BG, Phelan JC, Bresnahan M, Stueve A, Pescosolidu BA. Public conceptions of mental illness: labels, causes, dangerousness and social distance. Am J Public Health 1999; 89:1328-33.
7. Wahl OF, Harman CR. Family views of stigma. Schizophr Bull 1989; 15:131-9.
8. Angermeyer MC. Schizophrenia and violence. Acta Psychiatr Scand Suppl 2000; 102:63-7.
9. Wahl OF. Mass media images of mental illness: a review of the literature. J Community Psychol 1992; 20:443-352.
10. Wahl OF. Mental health consumers? experience of stigma. Schizophr Bull 1999; 25:467-78.
11. Estroff SE. Self identity, and subjective experiences of schizophrenia: in search of the subject. Schizophr Bull 1989; 15:189-96.
12. IveziĆ S. Terapevtski dejavniki velike skupine v psihijariČni bolnišnici. Socialno delo 1996; 35:145-51.
13. IveziĆ S, Bajs BjegoviĆ M, MaroeviĆ S, JagodiĆ Kuterovac G, Ljubimir V. Stigma of Schizophrenia and Mental Health Professionals. 39th International Neuropsychiatric Symposium Pula, 1999 Neurol Croat 1999; Vol 48 Suppl 22-3.
14. Lai YM, Hong CP, Chee CY. Stigma of mental illness. Singapore Med J 2001; 42:111-4.
15. Eker D. Attitudes of Turkish and American clinicians and Turkish psychology students towards mental patients. Int J Soc Psychiatry 1985; 31:223-9.
16. Fryer JH, Cohen L. Effects of labeling patients ?psychiatric? or ?medical?: favorability of traits ascribed by hospital staff. Psychol Rep 1988; 62:779-93.
17. Corrigan PW, River LP, Lundin RK, Penn DL, Uphoff-Wasowski Campion J, Mathisen J, Gagnon C, Bergman M, Goldstein H, Kubiak MA Three strategies for changing attributions about severe mental illness. Schizophr Bull 2001; 27:187-95.