Osniva se na potvrđivanju bazične premise da psihološko i tjelesno nisu odvojeni entiteti koji se bore jedan protiv drugoga već dva integralna aspekta svake osobe kao psihobiološkog i socijalnog organizma. Iz ovoga logično slijedi potreba prijenosa ovog holističkog shvaćanja i praktičnog povezivanja organske medicine i psihijatrije.

Suradna psihijatrija proizašla je iz svijesti da svaki medicinski postupak mora uključivati poznavanje i razumijevanje psihosocijalnih aspekata bolesti, terapijskih postupaka, sredstava, pomagala koji se koriste u liječenju bolesnika, ali i prepoznavanje utjecaja sredine u kojoj bolesnik boravi tijekom i nakon liječenja.

U praksi, međutim, promatranje fiziobioloških strana bolesnikovog oboljenja iscrpljuje liječnikov pristup oboljelom. Primarni zadatak suradnih psihijatara, kao članovi medicinskog tima, trebalo bi biti što potpunije osvijetliti psihosocijalni kontekst svakog bolesnika i njegovog poremećaja, i na taj način pomoći bolesniku da se lakše nosi sa svojom bolesti.

Slijedeći važan zadatak suradne psihijatrije bio bi pomoći članovima medicinskog tima da u bolesniku vide ljudsko biće u njegovom krajnje složenom bio-psiho-socijalnom jedinstvu te da ukažu na značaj prepoznavanja vlastitih osjećaja koji se javljaju u odnosu s bolesnikom i njihova utjecaja na taj odnos. Suradni (liaison) psihijatar surađuje u medicinskom timu prvenstveno zbog liječenja mogućih psihičkih problema bolesnika, kao i radi sprječavanja pojava poremećaja u mnogostrukim međusobnim interakcijama između bolesnika, njegove obitelji i terapijskog tima.

Neizvjesnost ishoda liječenja mnogih teških bolesti, složenost i dugotrajnost terapijskih postupaka, uz uvijek prisutan strah od terapijskog neuspjeha, kreira često i kod bolesnika i u ekipi stručnjaka posebnu psihološku atmosferu punu napetosti i tjeskobe.

Zato se rad suradnog psihijatra odvija na nekoliko razina:

1. prvi, neposredni i najvažniji zadatak je prevencija, odnosno liječenje kriznog stanja i drugih mogućih psiholoških poremećaja somatski ugroženih bolesnika. Učestalost i način psihijatrijskih intervencija ovisit će o psihološkim potrebama bolesnika.
   
2. Druga razina rada suradnog psihijatra je bavljenje s bolesnikovom obitelji. Bolest jednog člana obitelji bitno utječe na emocionalno stanje obitelji kao cjeline. Ponekad su potrebne psihoterapijske intervencije u obitelji, da bi se prevladala anksioznost i povratila unutrašnja sigurnost obitelji. Time se omogućava potrebna razina suradnje obitelji pri liječenju bolesnog člana, ali i konstruktivna suradnja s medicinskom ekipom.
   
3. Treći zadatak suradnog psihijatra je rad u medicinskom timu, unutar kojeg se, kao i unutar svake druge skupine koja se redovito sastaje i radi, razvija određena, psihološki determinirana grupna dinamika. Svrha je tog rada da svi članovi tima upoznaju moguće psihološke reakcije bolesnika i nauče se prema njima postaviti. No, isto tako je važno da steknu sposobnost prepoznavanja i ovladavanja vlastitim osjećajima, dakle da steknu emocionalno iskustvo koje će im pomoći da svoj vrlo težak i odgovoran posao lakše i uspješnije obave. Tek ovako osposobljena ekipa medicinskih stručnjaka ima mogućnost integralnog pristupa bolesniku, koji uzima u obzir složenost čovjekove ličnosti u svim aspektima njegovog tjelesnog, psihološkog i socijalnog funkcioniranja.
   

prof. dr. sc. Rudolf Gregurek
Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Referentni centar za suradnu psihijatriju i psihosomatiku Ministarstva zdravstva RH