Gawon Cho s Yale School of Medicine u New Havenu u Connecticutu i suradnici ispitali su povezanost osnovne arhitekture spavanja s anatomskim značajkama identificiranim na magnetskoj rezonanciji mozga oko 13 do 17 godina kasnije u 270 sudionika studije Rizik od razvoja ateroskleroze u zajednici.

Za kvantificiranje arhitekture spavanja korištena je polisomnografija. Praćen je dio spavanja sa sporim valovima (SWS), udio sna s brzim pokretima očiju (REM) i indeks uzbuđenja. Ishodi su uključivali volumetrijska mjerenja svake regije mozga ranjive na Alzheimerovu bolest (hipokampus, entorhinalna, inferiorna parijetalna, parahipokampalna, prekuneus i cuneus regija) i prisutnost bilo kojeg cerebralnog mikrokrvarenja.

Istraživači su uočili povezanost manjeg SWS-a s manjim volumenom inferiorne parijetalne regije i cuneusa (β = −44,18 odnosno −11,98 mm3 po −1 postotnoj točki SWS-a). Postojala je povezanost između manjeg REM-a s manjim volumenom inferiorne parijetalne regije i prekuneusa (β = -75,54 odnosno -31,92 mm3 po -1 postotnoj točki REM-a). Povezanosti su također primijećene između nižeg SWS i REM i značajno manjeg volumena donje parijetalne regije. Nije bilo povezanosti između indeksa uzbuđenja i volumena regija ranjivih na Allzheimerovu bolest. Nisu uočene povezanosti varijabli arhitekture spavanja s cerebralnim mikrokrvarenjem ili lobarnim mikrokrvarenjem.

Ova otkrića pružaju preliminarne dokaze da smanjeni SWS i REM mogu pridonijeti atrofiji mozga, čime se povećava rizik od razvoja Alzheimerove bolesti.