Katie M. Hutchins sa Sveučilišta Bath u Ujedinjenom Kraljevstvu i suradnici ispitali su glikemijske odgovore na različite testne namirnice/pića. Usporedili su kontinuirano mjerenje glukoze s kapilarnim uzorkovanjem među 15 zdravih ženskih i muških sudionika (devet odnosno šest). Sudionici su završili sedam laboratorijskih posjeta u unakrsnom randomiziranom istraživanju s ispiranjem od ≥ 48 sati između posjeta. Prilikom svake posjete, ispitanici su uzeli obrok ugljikohidrata koji se sastojao od 50 g glukoze ili ekvivalentnog ugljikohidrata u obliku cjelovitog voća, miješanog voća ili komercijalnog voćnog smoothieja.

Istraživači su otkrili da su u usporedbi s kapilarnim procjenama, procijenjene koncentracije glukoze natašte i postprandijalno na kontinuiranom praćenju glukoze bile 0,9±0,6 odnosno 0,9±0,5 mmol/L više. Bilo je varijacija prema postprandijalnom testu, s glikemijskim indeksom za komercijalni voćni smoothie višim kod kontinuiranog praćenja glukoze u odnosu na kapilarne vrijednosti (69 naspram 53). Postojale su varijacije i na strani samih sudionika i postojale su razlike u kontinuiranom praćenju glukoze u odnosu na kapilarne koncentracije glukoze natašte. Vrijeme >7,8 mmol/L bilo je precijenjeno za oko četiri puta s kontinuiranim mjeračem glukoze u neprilagođenim analizama, međutim, ova precijenjena vrijednost smanjena je na oko dva puta nakon prilagodbe za osnovne razlike.

Ovi podaci pokazuju da kontinuirani mjerači glukoze mogu precijeniti postprandijalnu glikemiju i to u različitm stupnjevima za hranu/pića, stoga, ako je točna kvantifikacija postprandijalne glikemije primarni cilj je li kapilarna krv poželjna metoda praćenja glukoze u krvi?