Nedavna tehnološka dostignuća, a to su senzori za praćenje glukoze i inzulinske pumpe, pokazala su da poboljšavaju kontrolu glikemije. Sustavi umjetne gušterače „uradi sam“ nove su automatizirane metode isporuke otvorenog koda koje je pokrenula udruga oboljelih od šećerne bolesti. Međutim ti alati nisu klinički procijenjeni i predstavljaju izazov za pružatelje zdravstvenih usluga. Koristiti ih ili ne? Trebaju li roditelji i pružatelji zdravstvenih usluga koristiti takvu tehnologiju koja pomaže, ali nije dokazana? Tko je odgovoran ako se nešto krivo isporuči ili protumači?

Autori u svom radu naglašavaju da je definicija zdravlja Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) iz 1948. zastarjela, zalažu se za"Hipotezu proširenog zdravlja" (extended health hypothesis). Ova hipoteza tvrdi da se zdravlje proteže izvan tradicionalnih bioloških granica i uključuje bitne funkcionalne strukture. To je npr. tehnologija povezana s dijabetesom, a ta je tehnologija danas dio bolesnikovog zdravlja.

Ovaj se pogled slaže i s "hipotezom proširenog uma". Na taj način zdravlje uključuje i elemente izvan organskog materijala ako su oni vitalni za bolesnikove funkcije.

Autori ističu da i prirodoslovna i normativna koncepcija zdravlja podržavaju hipotezu proširenog zdravlja i naglašava da ljudsko zdravlje nije ograničeno na organski materijal. Ova perspektiva postavlja kritična pitanja o tome jesu li uređaji poput inzulinskih pumpi i kontinuiranih mjerača glukoze sastavni dio zdravlja pacijenta i predstavlja li njihov kvar oblik bolesti. Uređaji se smatraju sastavnim dijelom zdravlja.

Ne postoji etička dilema u korištenju neregistriranih medicinskih proizvoda za liječenje dijabetesa tipa 1.

Autori pozivaju na preispitivanje definicija zdravlja, a to se osobito odnosi na djecu oboljelu od šećerne bolesti tipa 1 koja danas koriste naprednu tehnologiju. Optimalna uporaba ovih uređaja predstavlja novi oblik zdravlja, jer je stvorena simbioza zdravlje-uređaj koju treba procijeniti a pri tome uvijek treba misliti na najbolji interes djeteta.