Medicinski napredci značajno su povećali mogućnosti liječenja i preživljavanja kritično bolesnih ili ozlijeđenih pacijenata. Međutim, etičke dileme nastaju u jedinicama intenzivnog liječenja (JIL), postavljajući pitanje jesu li agresivni tretmani samo odgoda neizbježnog kraja života te postaju li opterećujući za pacijente.

Palijativna skrb može poboljšati kvalitetu života pacijenata koji se suočavaju s ozbiljnim bolestima. Cilj je pružiti olakšanje od simptoma, boli i stresa, unaprjeđujući opće blagostanje pojedinca te podržavajući i pacijente i njihove obitelji kroz tijek bolesti.

Kliničari u JIL-u moraju posjedovati znanje i kompetencije o glavnim aspektima neprovođenja ili prekida intervencija. Dužni su pružati kvalitetnu zdravstvenu skrb uz poštivanje psiholoških, socijalnih i duhovnih potreba pacijenata.

Znanja iz područja palijativne skrbi, poput ublažavanja simptoma, komunikacije i skrbi na kraju života, trebala bi se redovito podučavati.

Glavni izazov u donošenju odluka na kraju života jest taj što pacijenti u JIL-u često ne mogu sudjelovati u procesu odlučivanja. Donošenje odluka o neprovođenju i prekidu terapija za održavanje života u JIL-u varira od zemlje do zemlje. Ovaj rad istražuje etička razmatranja koja se odnose na odluke o kraju života, uspoređujući prakse u kirurškoj JIL tercijarne institucije u Sloveniji s onima u drugim zemljama.

Polona Gams, Anja Kramarič Lozar, Primož Gradišek, Maja Šoštarič