Arterijska hipoksemija, neravnoteža elektrolita i povremeno disanje povećavaju ranjivost za srčanu aritmiju na nadmorskoj visini.

U studiji SUMMIT, 41 zdrav muškarac (prosječne dobi 33,6 godina) podvrgnut je 12-kanalnom EKG-u, transtorakalnoj ehokardiografiji i testovima opterećenja prije i snimanju ritma kretanja prije i tijekom ekspedicije na Mount Everest.

Niti jedan od muškaraca nije imao znakove ishemije nakon napora, abnormalnosti kretnji stijenke ili srčane aritmije na početku.

Primarna krajnja točka bila je incidencija kombinacije supraventrikularne (> 30 sekundi) i ventrikularne (više od tri otkucaja) tahiaritmije i bradiaritmije (sinoatrijski arest, atrioventrikularni blok drugog ili trećeg stupnja).

Izeđu 34 muškarca koji su stigli do baznog kampa (5300 m), 32 su se popela na ≥ 7900 m, a 14 je doseglo vrh Mount Everesta (8849 m).

Četrdeset i tri bradiaritmijska događaja dokumentirana su kod 13 penjača (38,2%); sedam muškaraca imalo je ukupno 23 bradikardije u mirovanju, a 10 ih je imalo 19 bradikardija tijekom vježbanja; jedna je osoba imala dvije epizode atrioventrikularnog bloka trećeg stupnja u mirovanju na nadmorskoj visini od 6500 m.

Zabilježena su dva tahiaritmijska događaja u dva penjača (5,9 %); jedan penjač je imao nestalnu ventrikularnu tahikardiju tijekom spuštanja sa 7900 m, a jedan je imao sporu monomorfnu trajnu ventrikularnu tahikardiju tijekom uspona sa 6500 m na 7300 m.

Većina poremećaja ritma zabilježena je na nadmorskoj visini < 7300 m na kojoj većina penjača nije koristila dodatni kisik, dok se brojčano manji broj poremećaja ritma javljao na dodatnom kisiku, unatoč većoj nadmorskoj visini.

Rezultati studije SUMMIT pokazali su značajnu učestalost srčane aritmije na ekstremnoj nadmorskoj visini. Potencijalne implikacije uočenih poremećaja ritma moraju se istražiti u budućim studijama, zaključili su autori.