Incidencija tokofobija kao indikacija za elektivni carski rez se kreće od 6-10 % no, realnih tokofobija, prema podatcima iz recentne literature ima značajno manje, ispod 0,05 %.

Realna i klinički vrlo rijetka tokofobija danas je postavljena u okvire psihopatologije i definiranog psihijatrijskog sindroma, koji se ne prevenira ili liječi kirurškim zahvatom, već najčešće psihoprofilaksom (psihoedukacijom), rjeđe psihoterapijom ili psihofarmacima, a carski rez bi trebao biti rezerviran očito za promilne refrakterne slučajeve. Zato će prevencija nepotrebnih operacija u smislu komunikacije i očuvanja perinatalnog mentalnog zdravlja postaviti normalne odnose gdje je liječnik stručnjak – doktor medicine, a pacijent - pacijent, odnosno korisnik zdravstvene usluge.

Strah i nespokoj tijekom trudnoće od njena konačnoga ishoda te tijeka i ishoda porođaja (fair of childbirth) ima značajan broj trudnica, a vrlo manji broj njih ima psihijatrijski sindrom tokofobije.

Intravenska analgezija petantinom i remifentanilom, inhalacijska analgezija mješavinom dušična oksidula i kisika te epiduralna analgezija uobičajene su metode obezboljavanja desetljećima i sastavni su dio svakodnevne opstetričke anesteziologije, pa je danas pitanje obezboljavanja i straha od boli u porođaju paradoksalan. Anestezija tijekom carskoga reza, kao i poslijeoperacijska bol i mučnina iza anestezije i operacije značajno su češće u odnosu na rodnički porođaj, pa je stručnoj, znanstvenoj, ali i populističkoj raspravi interesantan ovaj paradoks.

Epiduralna analgezija dostupna je u većim opstetričkim centrima jer zahtijeva stalni nadzor anesteziologa, što u Hrvatskoj jest slučaj, pa klinička rodilišta baštine ovu mogućnost i imaju stalnu nazočnost anesteziologa u rađaonicama. No, i usprkos navedenome, najveći i gotovo isključivi problem tokofobije je baš u svjetskim centrima s velikim brojem porođaja, gdje je epiduralna analgezija, kao metoda analgezije, dostupna svima.

U starijim udžbenicima porodništva, prof. Baršić spominje da strah i neznanje često mogu uzrokovati nepotrebne i posve nekorisne uvjetne reflekse koji uslovljavaju ili pojačavaju bol pri porođaju. Također navodi: "treba se samo podsjetiti kako se malo govori i piše o urednim porođajima, a koliko se brzo prepričavaju i uveličavaju "strahote" porodništva".

Psihoprofilaktičnu pripremu za porođaj izvrsno tumače brojni opstetrički autoriteti kroz posljednja desetljeća kao nužnost, a danas u informatičkoj sveznalici i dostupnosti raznih informacija o svemu i svačemu, svakomu i svačemu, izgleda da je taj "compliance" izostao. Posebice smo danas svjedoci donošenja raznih ovjerenih dokumenata od javnih bilježnika, uključujući i prihvaćanje i neprihvaćanje određenih dijagnostičkih i terapijskih postupaka, pa tako i zahtijevanje laika da se operira, tj. učini carski rez zbog straha "da se nešto ne desi". Nalazi optičara o visokoj dioptriji, nalazi liječnika ortopeda o u djetinjstvu preboljeloj displaziji kukova u sada aktualne sportašice, operirani haluksi, donedavna su bile tzv. "neopstetričke" indikacije za carski rez. Ovi su primjeri imali svoju uzlazni tijek, ali vrlo brzo, ipak i silazni, pa su danas rijetkost koja je u svojemu evolucijskom tijeku značajno opterećivala opstetričku struku i stavljala ju u struku ispunjavanja želja, nerijetko sa raznim perinatalnim ishodima po majku i novorođenče. Tako su "strah" i "želja" laika u nekim slučajevima prevagnuli dobru kliničku praksu profesionalaca koja je temelj suvremene medicine, a danas je to, očito, tokofobija.

Iz dvadesetogodišnjega forenzičkog vlastitog iskustva ne poznajem niti jedan slučaj o prijavljenom ili procesuiranom postupku zbog tokofobije, za razliku od forenzičkih časopisa iz svijeta, naprotiv, iz kliničkoga rada poznata su mi iskustva o tokofobijama (pa čak i psihijatrijskom dijagnozom i "indikacijom" za carski rez) koje su samo komunikacijom i razjašnjenjem možebitnih dilema rodilje i partnera, završene normalnim, vaginalnim porođajem. Postoje primjeri u nedavnoj forenzičkoj literaturi o smrti majke kao komplikacije anestezije tijekom carskoga reza zbog dijagnoze tokofobije. Kada se analitički gleda, pokojnica je, tijekom zahvata koji je obavljen u spinalnoj anesteziji dobila moguću i opisanu smrtonosnu komplikaciju s kojom se suglasila u informiranom obrascu, a koja se najvjerojatnije mogla izbjeći uz učinak žive majke i djeteta te sretne obitelji kao konačnog učinka perinatalne skrbi i materno-fetalnog dualizma per se. Nakon ovakvih tragedija, o perinatalnome ishodu i posljedicama raspravlja se u medikolegalnim i forenzičkim časopisima, tek post festum. Kada se pogleda u medicinskim bazama pojmovi fear in pregnancy i tokofobija, nalazi se činjenice da se problematika publicistike pojačala desetcima puta više u odnosu na vremena od prije dvadeset godina, kao i češće pojavljivanje u psihijatrijskim, kliničko-psihološkim, primaljskim i javnozdravstvenim časopisima, od onih radova u ginekološko-opstetričkim časopisima, što je i logično, jer je tokofobija ipak psihijatrijski sindrom. Tako se napominje, da ipak realne objekcije o specifičnim fobijama, još uvijek nedostaju, i one su uglavnom subjektivne prirode u intervjuima psihijatra i trudnice, pa psihijatar preporučuje dovršenje trudnoće carskim rezom bez postojanja druge indikacije za operacijski zahvat i anesteziju (naravno, on ih ne izvodi i nije odgovoran za tijek i ishod zahvata), te kratkoročne i dugoročne posljedice za slijedeće trudnoće i život majke i djeteta. Poznate su dugotrajne medikolegalne posljedice rubnih indikacija za "spasonosni" carski rez, posebice onih neopstetričkih indikacija, od kojih su neke završile teškim stanjima zdravlja majke i kroničnim invaliditetom djeteta.

Tako se razne geburtstraume kao fizičke i psihičke boli prepričavaju kao vlastita iskustva na brojnim forumima gdje se mediokritetski raspravlja o "najdoktorima" koji ispunjavaju želje s utjecajem komercijalnih 20 % smanjenja cijene privatnog pregleda i operacije i onima "doktorima smrti" koji imaju neuspjehe u radu. Čini se da je tokofobija postala paradoksalna dijagnoza defenzivne ili pak "komercijalne" opstetricije u posljednjih dvadeset godina, što izravno korelira s drugim mondenim trendovima u medicini, a u opstetriciji zapostavljanjem kliničkih vještina i nerealnog izvođenjem neopstetrički indiciranog elektivnog carskog reza, što ima medicinskopravne i deontološke uplive u svakodnevnu praksu, čega smo danas svjedoci u kliničkom radu. 

Dakle, tokofobija nije niti stari niti novi problem. Realna i klinički vrlo rijetka tokofobija danas je postavljena u okvire psihopatologije i definiranog psihijatrijskog sindroma, koji se ne prevenira ili liječi kirurškim isjecanjem ili evakuacijom djeteta i placente iz materišta, već najčešće psihoprofilaksom (psihoedukacijom), rjeđe psihoterapijom ili psihofarmacima, a carski rez bi trebao biti rezerviran očito za promilne refrakterne slučajeve. Zato će prevencija nepotrebnih operacija u smislu komunikacije i očuvanja perinatalnog mentalnog zdravlja postaviti normalne odnose gdje je liječnik stručnjak – doktor medicine, a pacijent - pacijent, odnosno korisnik zdravstvene usluge. Dakle, problem psihijatrijskog sindroma valja prepustiti profesionalcima kliničkim psiholozima i psihijatrima, psihoterapuetima, a ne operaterima.