Pitanja koja obrađuje ovaj pregled literature
• Je li terapija vježbanjem učinkovitija od pasivnih terapija (npr. lista čekanja, standardno liječenje, opuštanje, fleksibilnost)?
• Je li terapija vježbanjem učinkovitija od ostalih "aktivnih" terapija (npr. kognitivno-bihevioralne terapije (CBT), šetnje, lijekova)?
• Je li tjelovježba kao terapija učinkovitija kada je u kombinaciji s drugim terapijama nego kada se primjenjuje sama?
• Je li terapija vježbanjem sigurnija od ostalih načina liječenja?
Koje studije su uključene u pregled?
Pretražene su baze podataka kako bi se pronašle sve visokokvalitetne studije o terapiji vježbanjem za CFS objavljene do svibnja 2014.godine. Kako bi bile uključene u pregled, studije su morale biti randomizirana (nasumično razvrstavanje ispitanika) kontrolirana ispitivanja te uključivati punoljetne osobe od kojih je više od 90% bilo jasno dijagnosticirano s CFS-om. Uključeno je 8 studija s ukupnim brojem od 1518 sudionika u pregledu. Sedam je studija uključilo aerobne vježbe kao što su hodanje, plivanje, vožnja biciklom ili plesanje dok je ostatak studija uključio anaerobne vježbe. Većina je studija tražila od sudionika da vježbaju kod kuće, između 3 i 5 puta tjedno s ciljnom duljinom trajanja od 5 do 15 minuta po jednom treningu, povećavajući intenzitet tjelovježbe.
Što nam govore dokazi iz pregleda?
Dokazi umjerene kvalitete pokazuju da je tjelovježba kao terapija učinkovitija u smanjenju umora u usporedbi s "pasivnim" terapijama ili nikakvim liječenjem. Tjelovježba je kao terapija imala pozitivni učinak na dnevno fizičko funkcioniranje ispitanika, spavanje i na samoprocjenu ukupnog stanja zdravlja.
Jedna je studija sugerirala da je tjelovježba učinkovitija od šetnje za smanjenje umora. Međutim, tjelovježba nije bila učinkovitija od kognitivno-bihevioralne terapije.
Tjelovježba nije pogoršala simptome oboljelih od CFS-a. Ozbiljne su nuspojave bilo rijetke u svim grupama, ali ograničene informacije donošenje čvrstih zaključaka o sigurnosti terapije vježbanjem.
Pronađeni dokazi nisu bili dovoljni da pokažu učinke tjelovježbe na bol, korištenje drugih zdravstvenih usluga ili kako bi se omogućila procjena stope odustajanja iz programa terapije vježbanjem.
Što bi dalje trebalo učiniti?
Znanstvenici preporučuju buduća istraživanja koja bi trebala ustanoviti vrstu vježbe koja je najkorisnija za oboljele od CFS-a, najbolji intenzitet, optimalnu duljinu kao i optimalnu metodu provedbe tjelovježbe.
