Uvod i cilj: Napredak u dijagnostici spolno-prenosivih bolesti (STD) omogućio je upotrebu neagresivno prikupljenih uzoraka, te uzoraka prikupljenih samo-uzorkovanjem. Zahvaljujući uvođenju standardiziranih i klinički validiranih molekularnih metoda dijagnostika uretritisa ne zahtijeva više agresivno prikupljanje uzorka, već je dosadašnja analiza obrisaka uretre zamijenjena analizom sedimenta prvog mlaza urina. Cilj istraživanja bila je detekcija spolno-prenosivih patogena i polimorfonukleara (PMN) u sedimentu prvog mlaza urina.

Materijal i metode: U razdoblju 1. studenog 2016. do 28. veljače 2017. godine u Referentnom centru za dijagnostiku spolno-prenosivih infekcija MZRH analizirano je ukupno 290 uzoraka sedimenta prvog mlaza urina prikupljenih od muškaraca starosti od 18-76 godina (33,6±10,9). Uzorci su obojani po Gramu, zasijani na čokoladni i Sabouraudov agar, te podlogu za uzgoj genitalnih mikoplazmi, dok je ostatak sedimenta upotrijebljen za izvođenje multiplex PCR testa na šest STD patogena (Neisseria gonorrhoeae, Chlamydia trachomatis, Mycoplasma genitalium, Mycoplasma hominis, Ureaplasma urealyticum, i Trichomonas vaginalis). Prigodom uzorkovanja pacijentima su uzeti osnovni anamnestički podaci (postoje li simptomi i koji, ili je riječ o probiru/kontroli, spadaju li u skupinu s rizičnim spolnim ponašanjem za STD).

Rezultati: Dijagnoza uretritisa potvrđena je u svega 32/290 (11%) pacijenata detekcijom signifikantnog broja PMN-a u uzorcima. Zahvaljujući upotrebi molekularnih metoda etiološka dijagnoza postavljena je u čak 27/32 (84,4%) muškaraca s uretritisom. Mikrobiološka analiza uretre najčešće je tražena zbog probira ili kontrole/nadzora u 109 (37,6%) pacijenata, te kroničnog prostatitisa u 38 (13,1%) pacijenata. Drugi razlozi zbog čega je pretraga tražena bili su: neplodnost parova (10%), dizuričke smetnje (7,3%), kondilomi (6,9%), balanopostitis (5,9%), orhitis/epididimitis (4,1%), drugi poremećaji mokraćnog sustava (2,4%) i Reiterov sindrom (1,7%). Najčešći uzročnik uretritisa bila je C. trachomatis (68,6%) koja je detektirana značajno češće u pacijenata mlađih od 25 godina i muškaraca koji imaju spolne odnose s muškarcima (p<0,01). Drugi po učestalosti bili su N. gonorrhoeae i U. urealyticum (9,4%). U pet pacijenata s uretritisom detektirana je koinfekcija. Spolno-prenosivi patogeni detektirani su sa signifikantno većom učestalosti u pacijenata s uretritisom nego u pacijenata iz ostalih dijagnostičkih skupina (p<0,001). Nije bilo statistički značajne razlike u detekciji U. urealyticum u skupini pacijenata s uretritisom i ostalih ispitanika. T. vaginalis nije detektiran niti u jednom uzorku, a M. genitalium detektirana je u svega četiri pacijenta.

Zaključak: U pacijenata s dijagnosticiranim negonokoknim uretritisom dominantni uzročnik je C. trachomatis, dok je M. genitalium u tih pacijenata bila detektirana s nešto nižom učestalošću nego je očekivano, obzirom na učestalost detekcije u drugim zemljama.

Vladimira Tičić (1), Jasmina Vraneš (1,2), Jasna Knežević (1), Neda Jarža-Davila (1), Matea Kvaternik Celjak (1), Tatjana Marijan (1), Nada Pražić (1),

Sunčanica Ljubin Sternak (1,2)

1 Nastavni zavod za javno zdravstvo „Dr. Andrija Štampar“, Zagreb;

2 Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu