Bolnički patogeni gotovo su uvijek rezistentniji na antimikrobno liječenje od nebolničkih, što otežava empirijsko, a često i ciljano antimikrobno liječenje te čini mikrobiološku obradu urina obaveznom za ostvarivanje uspješnog liječenja. Kod bolesnika prethodno liječenih antimikrobnim lijekovima, nozokomijalna uroinfekcija često dovodi do produljenog trajanja antimikrobnog liječenja i korištenja antibiotika proširenog spektra djelovanja, što čini dodatan teret za mirkookoliš u smislu propagiranja antimikrobne rezistencije te povećava rizik za manifestiranjem nuspojava lijekova i u konačnici može dovesti do mikrobiološke kolonizacije multiplorezistentnim sojevima bakterija.

Korištenje urinarnog katetera najčešći je rizični faktor za nozokomijalnu uroinfekciju, a ograničavanje njegovog korištenja samo po indikaciji te njegovo uklanjanje u najkraćem mogućem roku najznačajnije doprinose smanjenju tog rizika. Važan doprinos daje i efikasno i redovito provođenje mjera kontrole bolničkih infekcija od strane mikrobiologa i/ili infektologa.

Promišljanje o rizičnim čimbenicima koji dovode do bolnički stečenih uroinfekcija te o njihovom adekvatnom liječenju bitno doprinosi smanjenju konačnog mortaliteta hospitaliziranih pacijenata i smanjenju troškova njihovog bolničkog liječenja.

Branimir Gjurašin
Klinika za infektivne bolesti “Dr. Fran Mihaljević”, Zagreb