Od nedavno uporaba sintetskih materijala je postala uobičajena te zahtjeva različite načine fiksacije mrežica za dno zdjelice. Do kraja devedesetih godina prije pojave mrežice na raspolaganju smo imali jedino klasične kirurške tehinike u liječenju defekata dna zdjelice i inkontinencije. One su uključivale vaginalnu histerektomiju, prednju plastiku te ostale kirurške tehnike kojima se nastoji rekonstruirati endoeplevična fascija i dno zdjelice. Činjenica da postoji opisano više od tristo vrsta operacija i tehinka za istu problematiku, svjedoči da niti jedna od tih operacija nije dovoljno učinkovita, te ima izrazito visoku stopu recidiva. Upravo iz tog razloga uporaba mrežica u vaginalnoj kirurgiji naišla je na plodno tlo.

Nažalost, uporaba mrežica u zdjeličnoj kirurgiji danas se povezuje s brojnim komplikacijama kao što su infekcija, erozije i skupljanje mreže.

Sintetske mrežice možemo podijeliti u tri skupine:

• neresorbirajuće sintetske,
• resorbirajuće sintetske i
• kompozitne.

Sintetske mrežice bilo da govorimo o mono ili multifilamentnim dijelimo u odnosu na veličinu pora. Danas najčešće korišteni sintetski materijal je polipropilen.

Ishod operacije mrežicom danas je određen mehaničkim svojstvima, veličinom, izgledom mreže kao i iskustvom operatera. Europsko društvo za ginekologiju danas preporuča uporabu mreža samo u onim slučajevima kada klasične rekonstruktivne metode nisu uspjele ili kod onih kod kojih ne očekujemo uspjeh klasičnih metoda već u startu.

U ocjeni rizika perioperacijskih komplikacija kod uporabe mreža treba uzeti u obzir osobine materijala kao i veličinu defekta. Nažalost posljednja FDA zabrana o uporabi mrežica u liječenju defekata dna zdjelice kao kolaterlanu žrtvu obuhvatila je i mrežice za inkontinenciju, koje se niti jednom klasičnom operacijskom metodom do danas ne mogu nadomjestiti.

U budućnosti trebali bismo očekivati ​​mehanička svojstva koja su prilagodljivija tkivu koje podupiru. Postoji potreba za specifičnim implantatima koji će uzrokovati manje degradacije okolnog tkiva s boljim biomehaničkim osobinama nadomještenog tkiva. Materijali koji se mogu koristiti u budućnosti uključuju kombinaciju tkivnog inženjeringa i nanočestica. Biorazgradivi skeleti trebaju osigurati trodimenzionalni supstrat u kojem se stanice mogu isporučiti. Kandidati za ove stanice mogu biti skeletni MDSC, mezenhimalne stanice i fibroblasti.

Vladimir Banović, Klinika za ženske bolesti porođaje KBC-a Zagreb

Literatura

1. http://ec.europa.eu/health/scientific_committees/emerging/Opinions/index_en.htm

2. Achtari C, Hiscock R, O'Reilly BA, Schierlitz L, Dwyer PL. Risk factors for mesh extrusion after transvaginal surgery using polypropylene (Atrium) or composite polypropylene/polyglactin 910 (Vypro II) mesh. Int Urogynecol J Pelvic Floor Dysfunct.2005; 16(5):389-9.

3. Amid PK. Classification of biomaterials and their related complications in abdominal wall hernia surgery. Hernia. 1997; 1:15-21.

4. Amrute, K. V., Badlani, G. H. The science behind biomaterials in female stress urinary incontinence surgery. ScientificWorldJournal, 2009; 9, 23-31.