U prijašnjim se istraživanjima pokazalo da djeca majki koje razviju gestacijski dijabetes, što se prema dostupnim podatcima događa u 28% trudnoća, imaju veći rizik od pretilosti. No, većina je tih istraživanja provedeno u država s visokim dohotkom po stanovniku, a nedostajali su podatci iz siromašnijih zemalja kako bi se dobili reprezentativniji rezultati na osnovu kojih je moguće izvoditi općenitije zaključke.

Upravo je multinacionalni karakter glavni „adut“ istraživanja nedavno objavljenog u časopisu Diabetologia, a koje je provedeno na više od 4700 djece u dobi od 9 do 11 godina u 12 država diljem svijeta. Gestacijski dijabetes dijagnosticiran je prema definicijama Svjetske zdravstvene organizacije ili Američkog udruženja za dijabetes (engl. American Diabetes Association, ADA), a mjerena su tri indikatora dječje pretilosti – indeks tjelesne mase, opseg struka i postotak tjelesne masnoće.

Djeca čije su majke imale gestacijski dijabetes, imala su značajno veću prevalenciju opće pretilosti (18,4% vs 12%, P = .006), centralne pretilosti (16,0% vs 9,6%, P = .003) i većeg postotka tjelesne masnoće (12,1% vs 7,9%, P = .030) u dobi od 9 do 11 godina u usporedbi s djecom čije majke nisu razvile gestacijski dijabetes u trudnoći. Ta su djeca također imala značajno veću prosječnu porođajnu težinu (3415 g vs 3274 g, P = .001). Nakon dodatne prilagodbe rezultata u odnosu na trenutačni majčin indeks tjelesne mase, ispitivana povezanost i dalje je bila statistički značajna za centralnu pretilost kod djece, ali ne i za opću pretilost i udio tjelesne masnoće. Dakle, gestacijski dijabetes bio je povezan s povećanim izgledima za pretilost djeteta u dobi 9-11 godina, no ta povezanost nije bila posve neovisna o majčinom indeksu tjelesne mase.

I dalje se postavlja pitanje mehanizama koji dovode do povećanog rizika za pretilost kod djece, a autori navode da bi razlozi mogli biti što, zbog izloženosti majčinom dijabetesu, dolazi do značajnijeg fetalnog rasta in utero, što je posljedica porasta udjela fetalne masnoće i promjena u razinama hormona fetusa. Također, pretpostavljaju da majčin dijabetes rezultira hiperglikemijom, hiperinzulinemijom i povećanom sintezom leptina u plodu. Druga istraživanja kao mogući mehanizam navode epigenetske promjene u fetalnom genomu koje dovode do ekspresije gena koji upravljaju nakupljanjem tjelesnih masnoća ili povezanih metaboličkih reakcija.