Prevalencija Alzheimerove bolesti i drugih oblika demencije sve je veća, a tome posebno doprinose porast i starenje svjetske populacije. Alzheimerova bolest (AD) progresivna je i degenerativna bolest u početku karakterizirana pogoršanjima epizodičkog pamćenja, iako se pogoršanja mogu javiti i u ostalim područjima mozga, poput onih odgovornih za jezik, izvršne funkcije, pažnju te radno pamćenje. Povezanost između pogoršanja kognitivnih funkcija, topografije i neuropatologije mozga dobro je utvrđena.

Patofiziološki mehanizmi i procesi koji objašnjavaju tok kognitivnog i kliničkog propadanja kod pacijenata bili su podloga za razvoj farmakološke terapije za AD. Inhibitori kolinesteraze (ChEI) i antagonisti N-metil-D-aspartat (NMDA) receptora glavne su skupine lijekova korištene u terapiji kognitivnih deficita. Danas su oni predmetom brojnih studija koje istražuju njihove učinke, a od nedavno se istražuju i učinci terapije koja uključuje obje navedene skupine – kombinirana terapija.

Istraživanja zaključuju da su ChEI, kao npr. donepezil, najučinkovitiji u liječenju blage do srednje teške AD, u periodu do 2 godine, bez odstupanja u učinkovitosti lijekova unutar skupine. Antagonost NMDA recepta, memantin, preporuča se u liječenju srednje teške do teške AD. Ako pacijent ne odgovara na terapiju ChEI, može se uvesti kombinacija s memantinom iako još ne postoji dovoljno dokaza o učinkovitosti ove kombinacije.

Kod pacijenata s AD bitno je kontinuirano pratiti kogniciju objektivnim testovima kako bi se procijenila učinkovitost terapije. Ako terapijski odgovor nije zadovoljavajući nakon 6 mjeseci, preporuča se promjena terapije. Kako bi terapija AD postala učinkovitija, potrebna su daljnja istraživanja, a svaki kliničar treba uzeti u obzir stanje pacijenta, komorbiditete te moguće interakcije lijekova kod odabira terapije AD.