Stoljećima je bilo poznato da su neke bolesti vezane uz prehranu: skorbut je bilo moguće prevenirati unosom voća i povrća; noćno sljepilo liječilo se konzumiranjem jetre; a beri beri je povezivan s jednoličnom prehranom temeljenoj na poliranoj riži. Međutim, te spoznaje nisu bile uvažavane u medicinskim krugovima tijekom 19. stoljeća, budući da su se uzročnicima bolesti smatrale bakterije i bakterijski toksini. Ipak, otkriće Christiana Eijkmana o tvari iz neljuštene riže topljivoj u vodi koja prevenira beri beri, ponukalo je mnoge na promjenu načina razmišljanja. Pečat novom pristupu dao je Casimir Funk otkrivši da je Eijkmanov anti-beri beri faktor amin. U kontekstu važnosti za život, Funk je 1912. godine toj tvari dao naziv “vitamine“ (vita + amine), a radilo se o molekuli koju danas poznajemo kao vitamin B1 ili tiamin. Godine 1920. Cecil Drummond mijenja naziv u “vitamin“ budući da je postalo jasno da nisu svi vitamini amini, pa je na taj način pomirio tada uzavrele duhove ističući da se sufiks “in“ odnosi na neutralnu supstanciju nedefiniranog sastava. 

Najživopisniju povijest ima vitamin C koji je intrigirao čovječanstvo gotovo dva stoljeća prije službenog otkrića. Skorbut je poznat još od antičkih vremena, ali tek je otkriće povezanosti skorbuta i vitamina C dramatično smanjilo incidenciju te bolesti. Sir James Lind 1753. godine prvi je put detaljno opisao prevenciju i liječenje skorbuta konzumacijom citrusnog voća (naranče i limuna) - puno prije nego što je prvi puta izoliran vitamin C. Vitamin C prvi je izolirao mađarski biokemičar i nobelovac dr. Albert Szent-Gyorgyi. Nakon velikog otkrića, uslijedile su spoznaje o brojnim pozitivnim stranama te molekule, posebice o ulozi vitamina C u sintezi kolagena i funkciji imunološkog sustava, te o njegovoj antioksidativnoj aktivnosti. 

Tijekom prve polovice 20. stoljeća stvara se nova paradigma: komponente hrane dijele se na esencijalne i ne-esencijalne, te započinje vitaminska era. Vitamini su u početku dobivali imena po prvim slovima abecede, a kada je otkriveno da vitamin B nije jedinstveni spoj već skupina, dodjeljivani su brojčani indeksi. Vitamin K je dobio naziv zbog svoje uloge u procesu koagulacije, a biotin se nazivao vitaminom H zbog važnosti za kožu (od Haut, njem. koža). 

Velika otkrića i spoznaje nastavili su se i u drugoj polovici 20. stoljeća, a jedno od najznačajnijih otkrića ono je o utjecaju primjene folne kiseline na prevenciju spina bifide. Još davne 1931. godine Lucy Willis opisala je kako je ekstrakt kvasca učinkovit protiv makrocitne anemije kasne trudnoće u Indiji. To je bio prvi zapis o korištenju folne kiseline u svrhu prevencije bolesti. Ipak, folna kiselina nije izolirana i njezina struktura nije rasvijetljena još dugi niz godina. Štoviše, prošlo je više od pola stoljeća dok nije prepoznata važnost folne kiseline u preventivnoj medicini, a spoznaje su kulminirale objavom serije znanstvenih radova 1991. godine kada je potvrđeno da perikoncepcijski unos folne kiseline sprječava spina bifidu. 

Područje istraživanja vitamina nije iscrpljeno dolaskom novoga milenija. Naprotiv, današnja moderna istraživanja raširila su se u brojnim smjerovima – od terapijske primjene do razdvajanja holističkog i redukcionističkog pristupa problematici. Drugim riječima, vitaminska era još traje. 

doc. dr. sc. Darija Vranešić Bender, dipl.ing.