Zatajenje srca je sindrom karakteriziran poremećajem strukture ili funkcije srca što za posljedicu ima nedostatnu opskrbu tkiva kisikom. Najčešći je uzrok hospitalizacije pacijenata starijih od 65 godina. Zatajenje srca se klinički manifestira simptomima nastalim kao posljedica vaskularne kongestije poput kratkoće daha, abdominalne distenzije i edema te simptomima nastalim kao rezultat niske sistemske perfuzije.

Upotreba diuretika s ciljem smanjenja kongestivnih simptoma učestala je među pacijentima sa zatajenjem srca, a osobito u onih s povećanim volumenom tjelesnih tekućina. Najčešće se koriste diuretici Henleove petlje, poput furosemida, koji imaju najveći natriuretski potencijal te su terapija izbora u pacijenata s akutnim i kroničnim zatajenjem srca. Generalno je pravilo da doze diuretika Henleove petlje trebaju biti što niže kako bi se održalo euvolemično stanje. Tiazidi su diuretici slabijeg natriuretskog učinka te se koriste u kombinaciji s diureticima Henleove petlje kako bi se spriječila rezistencija na diuretsku terapiju. Mehanizam sinergije temelji se na dužem poluvremenu eliminacije tiazida čime se sprječava post-diuretski rebound efekt koji može uslijediti nakon snažne i kratke diureze uslijed primjene samih diuretika Henleove petlje.

Unatoč slabom diuretskom učinku, kalij-štedeći diuretici su se pokazali iznimno učinkovitim u poboljšanju dugoročne prognoze ovih pacijenata. Istraživanja su pokazala da smanjuju učestalost hospitalizacija i mortalitet u bolesnika s kroničnim zatajenjem srca, no manje su korisni u slučajevima akutne dekompenzacije. Najveća korist primjene ovih lijekova je njihova sposobnost da antagoniziraju mnogobrojne štetne učinke hiperaldosteronizma na kardiovaskularni sustav.

Diuretici su iznimno korisna i raznolika skupina lijekova za regulaciju hipervolemičnih stanja. No, iako su ovi lijekovi široko primjenjivani, podatci o njihovom utjecaju na morbiditet i mortalitet povezan sa zatajenjem srca su ograničeni. S druge strane, za primjenu diuretika vežu se mnoge kontroverze oko mogućih negativnih učinaka koji nastaju kao rezultat smanjenja intraarterijskog volumena neuroendokrinom hiperaktivacijom. Ipak, zasad nije utemeljena uzročno-posljedična veza između terapije diureticima u različitim dozama i kardiovaskularnog mortaliteta.

Novi pristupi temeljeni na fiziološkim principima u budućnosti bi mogli unaprijediti liječenje pacijenata s kroničnim zatajenjem srca djelujući na primarne čimbenike retencije tekućine. Do tada, diuretici ostaju temeljni lijekovi za smanjenje kongestivnih simptoma i postizanje euvolemije u ovih pacijenata.