Ako je ostao višak klora poslije obavljene dezinfekcije i uspostavljanja ravnoteže u vodi dezinfekcija je uspješno obavljena. Ovaj višak naziva se slobodni rezidualni klor (SRK) čija koncentracija u vodi za piće treba biti u rasponu od 0,05 do 0,5 mg/l.

Uzimajući u obzir sve navedeno u članku, Dezinfekcija vode u praksi, treba imati na umu da se određena količina dezinfekcijskog sredstva troši na oksidaciju organske tvari prisutne u svakoj vodi (uključujući ovdje i mikroorganizme),  oksidaciju željeza i mangana (prisutne u nekim vodama), te na reakcije sa spojevima s dušikom (npr. amonijak). Svakako treba uzeti u obzir i činjenicu da čak i ista voda, ali u različitim prilikama (npr. prije i poslije oborina) i različitim godišnjim dobima (utjecaj vanjske temperature), ne troši jednaku količinu klornog preparata. Ako je ostao višak klora poslije obavljene dezinfekcije i uspostavljanja ravnoteže u vodi dezinfekcija je uspješno obavljena. Ovaj višak naziva se slobodni rezidualni klor (SRK) čija koncentracija u vodi za piće treba biti u rasponu od 0,05 do 0,5 mg/l. Da bi se utvrdila koncentracija danas se upotrebljavaju različiti priručni instrumenti. Mjerenje slobodnog rezidualnog klora obavlja se neposredno u vodi na mjestu potrošnje i može ga obaviti svaka osoba koja posjeduje odgovarajući  instrument.

Dezinfekcija vode za piće može se obavljati putem hiperkloriranja i putem redovnog kloriranja. Osnovna razlika je u tome da se kod hiperkloriranja koristi deset puta veća količina dezinfekcijskog sredstva i da se voda  može koristiti (nakon obveznog uklanjanja viška klora) tek nakon 24 sata, dok se voda za piće kod redovnog kloriranja može koristiti nakon 30 minuta bez uklanjanja viška klora. Koncentracija klora u vodi za piće ne smije preći granicu 0,5 mg/l.  Mjere zaštite kod oba postupka treba poštivati u cijelosti.

Hiperkloriranje (prekloriranje)

Kod hiperkloriranja nije potrebno mjerenje koncentracije slobodnog rezidualnog klora, dovoljno je vodu nakon mućkanja pomirisati i sve dok se osjeća miris klora voda je hiperklorirana.

Hiperkloriranje (prekloriranje) obavlja se najčešće kod onečišćenih voda spremljene u najrazličitije spremnike (cjevovode, tankove, cisterne, vodospreme, mjesne, kućne, brodske i autocisterne). Ono se obavlja na vodama koje se prvi put (ili nakon duljeg nekorištenja) koriste ili postoji sumnja na mikrobiološko onečišćenje. Svrha je sprječavanje naknadnog onečišćenja vode od onečišćenog spremnika. U spremnike za vodu dozira se 10 puta veća koncentracija klora nego što je dozvoljeno u vodi za piće (10 mg/l ili 10 g/kubičnom metru). Ovako dezinficirana voda ostavi se u posudi 24 h i nakon tog vremena prije korištenja obvezno se mora obaviti dekloriranje vode.  Dekloriranje većih količina vode najbolje je obaviti propuštanjem vode kroz filtre za vodu  s aktivnim ugljenom koji su dostupni i ima ih  više vrsta na tržištu, a  dekloriranje manjih količina vode obavljamo najjednostavnije tako da nabavimo  natrijev tiosulfat u zrncima ili još dostupnije – obične tablete vitamina C (askorbinska kiselina), te u litru vode stavimo par zrnaca tiosulfata ili jednu četvrtinu tablete vitamina C (tableta se prereže ili slomi na četvrtine ili ako se razdrobi može se staviti i nekoliko zrnaca). Nakon miješanja voda je spremna za uporabu.

Hiperkloriranje se može se obaviti i kod bunara koji nisu dulje vremena korišteni. Najprije se iscrpi najmanje tri volumena vode iz bunara i mlazom čiste vode isperu se njegove stjenke. Tada se izračuna volumen vode u bunaru i obavi hiperkloriranje. I ovdje se voda ne smije koristiti 24 sata i svakako se treba obaviti dekloriranje.

Kod hiperkloriranja nije potrebno mjerenje koncentracije slobodnog rezidualnog klora, dovoljno je vodu nakon mućkanja pomirisati i sve dok se osjeća miris klora voda je hiperklorirana.

U postupku hiperkloriranja treba se strogo pridržavati mjera zaštite koje navodi svaki proizvođač dezinfekcijskog sredstva, jer klor i njegovi spojevi mogu biti toksični za čovjeka.

Redovito kloriranje vode za piće

Redovito kloriranje vode za piće obavlja se kod čistih, nezamućenih voda koje se stalno koriste. Ono se radi tako da se vodi doda 1,5 do 2 mg/l ili 1,5 do 2 g/m³ preparata Izosan G. Npr. ako imamo posudu s 50 l vode trebamo staviti 75 do 100 mg (0,075 – 0,1 g) Izosana G. Ako želimo dezinficirati cisternu koja sadrži 60 m³  vode (60 000 l) potrebno je toj vodi dodati 90 -120 g Izosana G.   Svakako je za preporučiti da, poglavito kod dezinfekcije većih volumena vode, potrebnu količinu sredstva otopimo u kanti u 10 do 20 l vode i taj sadržaj ubacimo u vodu koju dezinficiramo, uz naknadno miješanje.     

Redovito kloriranje u lokalnim (seoskim) vodovodima

Redovito kloriranje u lokalnim (seoskim) vodovodima obavlja se preko otopinskih klorinatora, gdje se pripremi vodena otopina klora koja će zadovoljiti standard da u korištenoj vodi za piće koncentracija slobodnog rezidualnog klora bude od 0,05 do 0,5 mg/l. Ovo obavljaju stručni djelatnici lokalnih vodovoda ili drugi educirani djelatnici.

Dezinfekcija bunara

Daleko je učinkovitija i sigurnija dezinfekcija bunarske vode nakon vađenja iz bunara u posudi (kanti) ili dezinfekcija vode u rezervoaru kućnog vodovoda (hidrofor) preko otopinskog klorinatora. Otopinski klorinator postavi se na kućni vodovod i iz njega se obavlja neprekidna dezinfekcija vode za piće. Ovo obavljaju sami korisnici pridržavajući se propisanih uputa proizvođača.

Povremena dezinfekcija bunara nije učinkovita. Razlog tome je što se voda u podzemlju kreće od nekoliko metara do kilometra na dan u ovisnosti o geološkom sastavu tla kroz koji protječe. To znači ako je voda danas dezinficirana, ta se ista voda sutra nalazi izvan bunara, a u bunar je pristigla nova, nedezinficirana voda. Zbog toga je nužno, ukoliko ne postoji mogućnost izgradnje kućnog vodovoda s rezervoarom, pokušati bunarsku vodu klorirati što redovitije u odnosu na smanjenje koncentracije slobodnog rezidualnog klora. To znači da treba češće provjeravati koncentraciju SRK u vodi i svaki puta kada je isti nizak – klorirati vodu.

Od navedenog načina daleko je učinkovitija i sigurnija dezinfekcija bunarske vode nakon vađenja iz bunara u  posudi (kanti) ili dezinfekcija vode u rezervoaru kućnog vodovoda (hidrofor) preko otopinskog klorinatora. Otopinski klorinator postavi se na kućni vodovod i iz njega se obavlja neprekidna dezinfekcija vode za piće. Ovo obavljaju sami korisnici pridržavajući se propisanih uputa proizvođača.

Kod redovitog kloriranja svakako se mora mjeriti koncentracija slobodnog rezidualnog klora (SRK). Koncentracija SRK u rasponu od 0,05 do 0,5 mg/l u vodi za piće garantira mikrobiološku ispravnost vode za piće.

Dezinfekcija bazenske vode

U bazenima za kupanje, bez obzira da li rade sezonski ili cijelu godinu, potrebno je jednom godišnje cijeli protočni sustav, uključujući i bazene, potpuno isprazniti, očistiti, isprati, napuniti i hiperklorirati u trajanju od 2 sata. Redovna dezinfekcije bazenske vode obavlja se putem automatskih klorinatora s redukcijom pH-vrijednosti, čiji rad kontrolira stručna osoba. Svakako je potrebno da se dodano dezinfekcijsko sredstvo ravnomjerno raspodijeliti u cijelom bazenu. Koncentracija slobodnog rezidualnog klora treba biti u rasponu od 0,12 do 1,02 mg/l.

Voda u predbazenima (dezbarijerama) mora biti hiperklorirana ili obvezno sadržavati dezinfekcijsko sredstvo.

Kako mjeriti koncentraciju slobodnog rezidualnog klora?

Na tržištu postoji cijela paleta instrumenata za mjerenje slobodnog rezidualnog klora (SRK). Oni se razlikuju po preciznosti i po cijeni. Za privatne korisnike najprihvatljiviji je kolorimetar koji mjeri slobodni rezidualni klor i pH-vrijednost. Rukovanje s ovim instrumentom je jednostavno i cijena povoljna. Slobodni rezidualni klor mogu mjeriti i ovlašteni laboratoriji za ispitivanje vode, samostalno ili u sklopu s drugim analizama potrebnim za ocjenu zdravstvene ispravnosti vode. Najbolje je kontaktirati Županijske zavode za javno zdravstvo gdje se osim laboratorijskih analiza može zatražiti  savjet ili uputa vezano uz vodu i vodoopskrbu.

Zaključak

Mikrobiološko onečišćenje vode  može se uspješno  suzbiti mjerama dezinfekcije, pri čemu je nužno pridržavati se stručnih  postulata dezinfekcije vode, uputa proizvodača dezinfekcijskog sredstva i mjera opreza i zaštite zdravlja.

Literatura

1. World Health Organisation, Guidelines for Drinking-water Quality, Third edition, Volume 1, Recommendations, World Health Organisation, Geneva,2004.
2. Pravilnik o zdravstvenoj ispravnosti vode za pice, Narodne novine 47,2008.
3. Pravilnik o sanitarno tehničkim i higijenskim uvjetima bazenskih kupališta, te o zdravstvenoj ispravnosti bazenskih voda, Narodne novine 107, 2012
4. Capak K, Ljubičić M, Doko Jelinić J. Zdravstvena ekologija, odabrana poglavlja, skripta za studente, Mostar, 2012.
5. Valić F. i sur. Zdravstvena ekologija, Medicinska naklada, Zagreb, 2001.