Izuzetno je bitan prvi kontakt, o kojem zapravo najviše ovisi hoće li ovisnik ponovno doći u ambulantu. Stoga je neophodno od terapeuta koji se bave liječenjem ovisnosti da u početku razviju dobar odnos (pozitivan transfer) s ovisnikom koji se javio na liječenje.

U svrhu sprječavanja brojnih sekundarnih štetnih posljedica (za pojedinca, obitelj i širu zajednicu), potrebno je što više ovisnika privući u sustav liječenja. Zato je jako važno motivirati ovisnika da potraži pomoć. Izuzetno je bitan prvi kontakt, o kojem zapravo najviše ovisi hoće li ovisnik ponovno doći u ambulantu. Stoga je neophodno od terapeuta koji se bave liječenjem ovisnosti da u početku razviju dobar odnos (pozitivan transfer) s ovisnikom koji se javio na liječenje.

Primjena lijekova, poput buprenorfina ili metadona, kroz programe održavanja najviše doprinosi zadržavanju ovisnika u terapijskom procesu. Unatoč tome, mnogi ovisnici nisu sposobni isprva ovladati žudnjom za pojedinim opijatom, stoga je potrebno uložiti dosta napora, (kroz savjetovanje i jednostavnije psihoterapijske tehnike, kako bi se smanjio rizik recidiva i napuštanja programa.

Ukoliko se uspješno osigura višegodišnja retencija, odnosno zadržavanje bolesnika u kvalitetnom programu medicinskog liječenja, postići će se višestruko isplativiji rezultati poput značajnog smanjenja potrošnje ilegalnih droga, redukcije rizika iznenadne ili prerane smrti, rizika od širenja virusnih bolesti, smanjenja kriminalnih aktivnosti te poboljšanja socijalnog funkcioniranja.

Pojava komorbiditeta kod osoba koji koriste psihoaktivne tvari

Kod ovisnika su relativno česta komorbidna stanja kao što su depresija, anksioznost, poremećaj osobnosti, psihoza. Približno 70% osoba koje uzimaju psihoaktivne tvari imaju psihičke smetnje koje su izražene u takvom stupnju da se može postaviti dijagnoza nekog drugog psihijatrijskog poremećaja.

Liječenje se može provoditi ambulantno, bolnički i kroz terapijske zajednice, komune.

Program liječenja mora biti individualiziran i pacijent treba imati poziciju subjekta u terapijskom procesu.

Poseban problem je pojava komorbiditeta kod osoba koje koriste psihoaktivne tvari. Kod ovisnika su relativno česta komorbidna stanja kao što su depresija, anksioznost, poremećaj osobnosti, psihoza. Približno 70% osoba koje uzimaju psihoaktivne tvari imaju psihičke smetnje koje su izražene u takvom stupnju da se može postaviti dijagnoza nekog drugog psihijatrijskog poremećaja; poremećaj osobnosti 36 %, depresija 17 %, anksioznost 12 %, shizofrenija i druge psihoze 8 %. Ova stanja je teško točno procijeniti u prisustvu postojeće zlouporabe psihoaktivnih tvari koje već same po sebi uzrokuju značajne probleme.

Stoga se nameće pitanje: jesu li psihičke smetnje posljedica bolesti ovisnosti, bilo u okviru apstinencijskih smetnji ili djelovanja samog sredstva, ili se radi o dva različita problema, te kako ih tretirati?

Uvođenje kvetiapina u liječenje psihotičnih ovisnika

Potrebna su daljnja klinička istraživanja kako bi se detaljnije istražila primjena kvetiapina u ovoj indikaciji.

Kvetiapin je atipični je antipsihotik registriran za liječenje shizofrenije, bipolarnog afektivnog poremećaja i velikog depresivnog poremećaja. Ima afinitet vezivanja za serotoninske i dopaminske receptore, ali je veća selektivnost za serotoninske što doprinosi boljim antipsihotičnim učincima i maloj sklonosti za izazivanje ekstrapiramidnih nuspojava.

Kvetiapin se prvotno počeo prepisivati ovisnicima sa psihotičnim poremećajima, shizofrenije ili neke druge psihoze. Kako su hospitalizirani bolesnici, koji nisu bili psihotični nego su imali dijagnosticiran poremećaj osobnosti, također dobro reagirali na taj lijek u smislu smirivanja apstinencijskih simptoma, napetosti i agresivnog ponašanja, te sedativni učinak pri uspavljivanju, uvođenje tog lijeka u liječenju ovisnika postala je svakodnevna terapijska praksa u hospitalnim uvjetima.

Ovisnici uglavnom dobro podnose kvetiapin, a od nuspojava, koje su vrlo rijetke, najčešće se opisuje osjećaj pospanosti, sindromu nemirnih nogu, naticanje nogu, ubrzan rad srca i opstipacija. Kod većih doza te naglog prestanka uzimanja kvetiapina javljaju se simptomi ustezanja. Najčešće doze u hospitalnim uvjetima iznose od 100 do 200 mg tri puta dnevno, dok u ambulantnom tretmanu su doze niže (od 25 do 50 mg dnevno) i propisuju se uglavnom navečer prije spavanja.

Što se tiče interakcija između lijekova, zasada nema kliničkih izvještaja o značajnijoj interakciji kvetiapina i buprenorfina, osim što zajedničkim djelovanjem mogu pojačati sedaciju, a u kombinaciji s metadonom postoji mala mogućnost porasta koncentracije metadona u plazmi te jače sedacije.

Potrebna su daljnja klinička istraživanja kako bi se detaljnije istražila primjena kvetiapina u ovoj indikaciji.

Literatura

1. Sakoman, S. (2012). Liječenje opijatskih ovisnika.

2. HZJZ - Izvješće o osobama liječenim zbog zlouporabe psihoaktivnih droga u Hrvatskoj u 2011 g.

3. Drug-drug interactions in opioid therapy-a focus on buprenorphine and methadone, Edited by prof. Elinore McCance-Katz (2012 g.)