Razdoblje adolescencije traje od 10. do 19. godine života, prema zajedničkom izvješću Svjetske zdravstvene organizacije (engl. World Health Organization, WHO), Ujedinjenih naroda (engl. United Nations Population Fund, UNFPA) i Fonda Ujedinjenih naroda za djecu (engl. The United Nations Children's Fund, UNICEF). ^1,2

Naziv depresija ne koristi se samo za depresiju kao specifični dijagnostički entitet. Razlikujemo depresiju kao izolirani simptom, kao dio normalnog opsega ljudskih emocionalnih reakcija koje doživljavaju mnogi ljudi u nekom vremenu svog života i depresiju kao sindrom koji se definira kao kombinacija depresivnog raspoloženja s određenim pridruženim simptomima.³

Dosadašnja istraživanja su pokazala da tjelesna aktivnost ima pozitivne učinke na promjene raspoloženja, a poznata je i njezina primjena u redukciji depresije.^4-7

Izraženost depresivnih simptoma ili težina depresivne epizode procjenjuje se primjenom standardiziranih ocjenskih ljestvica. Obzirom na tehniku provođenja ocjenjivanja, ljestvice mogu biti ocjenske, kada je ocjenjivač profesionalac ili neprofesionalan, ili samoocijenske kad je ocjenjivač sam ispitanik. Najpoznatije ocjenske ljestvice su Hamiltonova ocjenska skala za depresiju (engl. Hamilton Depression Rating Scale, HAM-D) i Montgomery-Asbergova ocjenska ljestvica za depresiju (engl. Montgomery-Asberg Depression Rating Scale, MADRS).^7-9

Od samoocjenskih ljestvica najčešće je korišten Bekov indikator depresije (engl. Beck's Depression Inventory, BDI). Koristiti se kod adolescenata i odraslih. BDI je standardno mjerilo depresije najčešće korišteno u istraživanjima te za evaluaciju učinkovitosti terapije i tretmana depresije. Instrument nije zamišljen kao dijagnostički, već za utvrđivanje prisutnosti i izraženosti simptoma konzistentnim sa DSM-IV kriterijima.^9-11

Ciljevi istraživanja

Ciljevi su bili ispitati pojavnost depresivnih simptoma kod adolesenata prve godine studija, usporediti depresivni skor između spolova te utjecaj sportske na depresivne simptome.

Materijali i metode

Prospektivnom, anonimnom i dragovoljnom anketom, tijekom2010.godine ispitana su 664 studenta prve godine Ekonomskog fakulteta u Splitu. Anketa je sadržavala osnovna demografska pitanja kao i pitanja o spolu, dobi i dosadašnjem iskustvu u sportu i sportsko-rekreacijskim aktivnostima posljednje dvije godine te samoocjensku ljestvicu depresije BDI. Pitanja iz BDI-a vezana su za tipične simptome depresije kao raspoloženje, pesimizam, osjećaj promašenosti, manje vrijednosti, samooptuživanja, krivnje, suicidalna razmišljanja, plačljivost, iritabilnost, socijalno povlačenje, body image, radne poteškoće, nesanicu, umor, apetit, gubitak tjelesne težine, preokupaciju vlastitim tijelom, gubitak libida. Tvrdnje opisuju kako se ispitanik osjećao posljednjih tjedan dana. Ljestvica sadrži 21 upit, a najveći mogući rezultat je 63 boda.

Raspoređeni su u četiri skupine:

1. Nedepresivni sa skorom od 0 do 11;
2. Blago depresivni sa skorom od 12 do 19;
3. Umjereno depresivni sa skorom od 20 do 26;
4. Teško depresivni sa skorom većim od 26.

S obzirom da nismo imali ni jednog ispitanika sa skorom većim od 26, ispitanici su raspoređeni u tri skupine: nedeperesivni, blago depresivi i umjereno depresivni. Temeljem podataka dobivenih o bavljenju sportom ispitanici su podijeljeni u tri skupine:

1. Aktivno bavljenje sportom podrazumijeva članstvo u nekom sportskom klubu, svakodnevne treninge i povremena sudjelovanja na natjecanjima, utakmicama;
2. Rekreativno bavljenje sportom smo definirali redovitim treninzima od najmanje 2 puta tjedno kroz sportsko-rekreacijske programe pod vodstvom stručnjaka ili trenera, organizirano pri klubu ili centrima za sport i rekreaciju (npr. fitness centri);
3. Bez dosadašnjih sportskih iskustava.

Rezultati

Ispitano je 664 studenta prosječne dobi 19,2 godina. Najmlađi ispitanik je imao 17 a najstariji 21 godinu. Muškaraca je bilo 178 (27,7%), prosječene dobi 19,3 (17,9-21,4), a žena 466 (72,3%), prosječene dobi 19,07 (18,8-20,3). Nema statističke razlike u dobi među spolovima.

Nije bilo ni jednog ispitanika koji je na BDI ljestvici postigao skor veći od 26 (simptomi velikog depresivnog poremećaja). Za potrebe analize rezultata ispitanike smo stoga podijelili u dvije grupe prema skoru, i to do 11 i veći od 11, odnosno u skupinu nedepresivnih i depresivnih (tablica 1).

Značajne depresivne simptome (skor > 11) je imalo 9,2 % studenata. Statistički značajno niži skor na BDI imali su aktivni sportaši (skor medijan = 3) u korelaciji s rekreativcima (skor medijan = 4) i u korelaciji s onima koji se ne bave sportom (skor medijan = 5) (Kruskal – Wallis: p<0,001). U skupini aktivnih sportaša (n = 254) samo je 5,5% s depresivnim simptomima, dok je u grupi nesportaša (n = 60) 18 % depresivnih (χ² test: p = 0,005) (tablica 2).

Žene su statistički signifikantno depresivnije od muškaraca (χ² test: p = 0,01). U skupini žena 49 (11%) je depresivno, a u skupini muškaraca 10 (5%). Odvojenom analizom prema spolu nismo našli korelaciju depresivnih simptoma sa sportskom aktivnošću muškaraca (p = 0,47), za razliku od žena gdje sportska aktivnost ima signifikantan efekt (p=0,026). U grupi aktivnih sportašica (n = 151) samo 6% žena je depresivno, dok je u grupi nesportašica (n= 54) njih 19 % depresivno (tablica 2).

Postoji statistički značajna povezanost sume skorova na upitniku BDI s obzirom na sudjelovanje u sportskoj aktivnosti. Nismo dokazali razliku u sumi skorova između skupina nesportaša i rekreativaca (p=0,466). Skupina nesportaša ima za 1,7 puta veći medijan sume skorova nego skupina aktivnih (p< 0,001). Skupina rekreativnih ima za 1,3 puta veću vrijednost medijana sume skorova od skupine aktivnih sportaša (p< 0,001). Skupina aktivnih sportaša ima manji medijan od skupina nesportaša i rekreativaca (slika 1).

Rasprava

Ranija istraživanja stavljaju naglasak na kompleksnost i kontradiktornu povezanost atletske aktivnosti sa depresijom i suicidnim idejama.¹² De Vries nalazi da vježbanje smanjuje napetost, ima trankvilizirajući i relaksirajući učinak.¹³ Chaouloff u članku Fizičko vježbanje i monoamini, govori o utjecaju vježbanja na mentalno zdravlje te snažno sugerira da su ta dva pojma povezana. Među sadašnjim hipotezama, ono što se odnosi na endorfine i monoamine je dobilo na značaju. Ipak, još uvijek se raspravlja o efektima tjelesnog vježbanja na transmisiju dopamina, noradrenalina i serotonina.^14,15

Postoje jake psihološke i fiziološke prednosti redovitog i umjerenog vježbanja. Prekomjerno vježbanje može rezultirati padom imunološkog sustava i povećanjem negativnog raspoloženja.¹⁶ Kod osoba ovisnih o vježbanju nastupa poremećaj raspoloženja u slučaju odstupanja od redovitog rasporeda vježbanja.¹⁷ Biopsije mišića sportaša upućuju na jasnu povezanost između sniženog mišićnog glikogena i porasta poremećaja raspoloženja.¹⁸

U našoj ispitivanoj skupini nije bilo onih sa skorom iznad 26, tj. sa simptomima teške depresije. Adolescenti često imaju atipične simptome kao što su hipersomnija, povećanje apetita, osjetljivost na odbijanje i letargiju.¹⁹ Simptomi teške depresije lako su prepoznatljivi i zahtijevaju psihijatrijski tretman, a iz studije smo isključili upravo one koji imaju psihijatrijsku anamnezu.

Jan E. Fleming i Devid R. Offord kod svojih ispitanika nalaze stopu depresije u adolescenata 0,4 - 6,4% ²⁰, a Lewinson 4 - 8% ²¹. U našoj ispitnoj skupini depresivnih je bilo 9,2% što je značajno više u odnosu na druge studije. Naša skupina je reprezentativna, jer obuhvaća 664 ispitanika. Mogući razlozi učestalije depresije kod naših ispitanika tumačimo relativno brzo nadošloj i teškoj ekonomskoj krizi u Hrvatskoj te psihičkim posljedicama ratnih događaja na obitelj te sve veća zloporaba psihoaktivnih tvari.

U našem istraživanju žene su pokazale veći depresivni skor od muškaraca, što odgovara podacima iz literature.^22,28-32 U adolescenciji je veći rizik nastanka depresije kod žena, za razliku od predpubertetskog doba kada je rizik podjednak u oba spola.^23,24

Kod muškaraca nismo našli povezanost sportske aktivnosti i depresivnog skora. Studentice koje se bave fizičkom aktivnošću pokazuju manji depresivni skor u usporedbi sa onima koje se ne bave. Sličan utjecaj sportske aktivnosti i stupnja depresije među spolovima nalaze i drugi autori. Ahmadi, Samavatt i sur. nalaze kako su različiti tipovi vježbanja u adolescentica povezani sa smanjenjem skora na BDI-u. ²⁵

Unger nalazi značajan utjecaj fizičke aktivnosti općenito povezana sa smanjenjem depresije i suicidnih ideja kod studenata, dok učestalo vježbanje kod studentica može značiti povećanje suicidnog rizika, moguće zbog povezanosti sa negativnim body imageom, niskim samopoštovanjem i depresijom.²⁶

U usporedbi sa nesportašima, studenti atletičari pokazuju više samopouzdanja²⁷ i manje depresivnih simptoma.^28-31

Miller i Hoffman nalaze niži stupanj depresivnosti kod studenata sportaša nego sportašica što potkrepljuju činjenicom da su žene depresivnije od muškaraca.^32-34 Mack Mg i Hudleston u svom istraživanju ne nalaze promjene skora raspoloženja kod studenata, za razliku od studentica kod kojih je značajno povišen skor.³⁵

Zaključci

Naši rezultati pokazuju umjerene vrijednosti depresivnih simptoma u populaciji studenata. Žene su depresivnije od muškaraca. Za razliku od žena, sportska aktivnost nema značajnog utjecaja na depresivne simptome u muškaraca.

Literatura

1. BIRMAHER B, RYAN ND, WILLIAMSON DE, Journal of the American Academy of Child and Adolescent psychiatry, 35 (1996) 1427.
2. The Reproductive Health of Adolescents. a strategy for action, a Joint,WHO/UNFPA/UNICEF Statement, World Health Organization, Geneva, 1989.
3. EELS TD, J Psychoter Pract Res, 8 (1999) 170.
4. KIRKCALDY BD, SHEPHARD RJ, SIEFEN RG, Soc Psychiatry Psychiatr Epidemiolog, 37 (2002) 544.
5. BROSNAHAN J, STEFFEN LM, PATTERSON J, BOOSTROM A, Arch Pediatr Adolesc Med, 158 (2004) 818.
6. WING JK, COOPER JE, SARTORIUS N, Measurement and classification of psychiatric symptoms: an instruction manual for the PSE and Catego program (Cambridge University Press, London, 1974.)
7. ROBINS LN, WING J, WTCHEN HU I, Arch Gen Psychiatry, 45 (1988) 1069.
8. BECK AT, STEER RA, BALL R, RANIERI W, Journal of personality assessment 67 (1996) 588.
9. BECK AT, CH WARD, M MENDELSON, J MOCK, J ERBAUGH, Arch Gen Psychiatry 4 (1961) 561.
10. BECK AT, STEER RA, J Clin Psychol, 40 (1984)1365.
11. BECK AT, RIAL WY, RICKETS K, Psychol Rep, 34 (1974) 1184.
12. KATHLEEN EM, JOSEPH HH, Sociol Sport J, 26 (2009) 335.
13. DE VRIES H, WISWELL RA, BULBULION R, MORITANI T, Am J Phys Med, (1981) 60.
14. CHAULOFF F, Acta Physiol Scand, 137 (1989) 1.
15. ŽIGMAN A, RUŽIĆ L, Hrvat Športskomed Vjesn, 23 (2008) 75-82.
16. LENNENBERGER A, Impulse: Undergrade J Neurosci 3 (2006) 1.
17. ANSHEL MH, Aust J Sci Med Sport 23 (1991) 47.
18. PUFFER JC, MCSHANE JM, Clin Sports Med , 11 (1992) 327.
19. RUDAN V, TOMAC A, Medicus, 18 (2009) 173.
20. FLEMING JE, OFFORD DR, J Am Acad Child Adolesc Psychiatry, 29 (1990) 571.
21. LEWINSOHN PM, CLARKE GN, SEELEY JR, ROHDE P, J Am Acad Child Adolesc Psychiatry, 33 (1994) 809.
22. ROTH DL, HOLMES DS, Psychosom Med, 49 (1987) 355.
23. KESSLER RC, MCGONAGLE, NELSON CB, J Affect Disord, 30 (1994) 15.
24. NOLEN-HOEKSEMA S, GIRUS JS, Psychol Bull, 115 (1994) 424.
25. AHMADI J, SAMAVAD M. GHANIZADEH A, Psychological Reports 90 (2002) 821.
26. UNGER JB, American Journal of Health Promotion, 12 (1997) 90.
27. BAUMERT PW, JR HENDERSON JM, THOMPSON NJ, Journal of Adolescent Health, 22 (1998) 460.
28. DISHMAN RK, HALES DP, PFEIFFER KA, FELTON G, SAUNDERS R, WARD DS, Health Psychology, 25 (2006) 396.
29. GORE S, FARRELL F, GORDON J, Journal of Research on Adolescence, 11 (2001) 119.
30. OLER MJ, MAINOUS AG III, MARTIN CA, RICHARDSON E, HANEY A, WILSON D, Archives of Family Medicine, 3 (1994) 781.
31. SANDERS CE, FIELD TM, DIEGO M, KAPLAN M, Adolescence, 35 (2000) 793.
32. MILLER KE, HOFFMAN JH, BARNES GM, FARRELL MP, SABO D, MELNICK MJ, Journal of Drug Education, 33 (2003) 445.
33. NOLEN-HOEKSEMA S, GIRUS JS, Psychol Bull, 115 (1994) 424.
34. PICCINELLI M, WILKINSON G, British Journal of Psychiatry, 177 (2000) 486.
35. MACK MG, HUDDLESTON S, DUTLER KE, BIAN W, Percept Mot Skills, 90 (2000) 911.