Nagon za spavanjem

Spavanje i budnost (alertnost) su ciklična, suprotstavljena i stanja koja se nadopunjuju. Ova dva stanja obično slijede izmjenu noći i dana. Ciklus budnost-spavanje predstavlja osnovni cirkadijurni (ili cirkadijarni) ritam (promjene se događaju u razdoblju od 24 sata).

Spavanje je periodični, ritmični, privremeni i fiziološki prekid budnosti. U njemu je motorička aktivnost snižena, a stanje svijesti promijenjeno (opažanje vanjske situacije je bitno smanjeno).

Spavanje i budnost (alertnost) su ciklična, suprotstavljena i stanja koja se nadopunjuju. Ova dva stanja obično slijede izmjenu noći i dana. Ciklus budnost-spavanje predstavlja osnovni cirkadijurni (ili cirkadijani) ritam (promjene se događaju u razdoblju od 24 sata).

Jezgra SCN (suprachiasmatic nucleus) usklađuje spavanje i budno stanje s noći i danom. Budno stanje održava se fizičkom i psihičkom aktivnošću, svjetlom, zvukom i mnogim drugim čimbenicima. Budnost pokazuje dnevna kolebanja svoje jačine. Tako je budnost smanjenja između 15 i 17 sati (dnevna pospanost), te oko 23 sata (večernja pospanost). Ako osoba zaspi najveću „dubinu" spavanja postiže između 2 i 3 sata ujutro. A ako ne zaspi budnost će biti najmanja (a pospanost najveća) između 5 i 7 sati ujutro. Umor i iscrpljenje pridonose smanjenju budnosti i odstupanju njezinih fizioloških mijena.

Ciklus budnost-spavanje mijenja se tijekom života na način da se spavanje skraćuje (poglavito duboke faze spavanja). Osim dobnih postoje i individualne razlike u duljini spavanja. Odrasla zdrava osoba spava između 7 i 8 sati.

Arhitektonika spavanja

Ako od završetka REM faze do buđenja protekne više vremena osoba se neće sjećati sna. Pri tome će misliti kako nije ništa sanjala (što ne odgovara istini, jer čim se zbila REM faza postoji san).

Arhitektonika spavanja dijeli spavanje na cikluse (periode) kojih ima 4 do 7 tijekom jedne noći. Svaki od ciklusa sastavljen je od različitih faza spavanja. To su 4 faze ortodoksnog spavanja i 1 faza paradoksnog spavanja. Faze ortodoksnog spavanja su I i II (faze površnog, plitkog spavanja) te III i IV (faze dubokog spavanja). Paradoksno spavanje je REM faza (Rapid Eye Movement). U njoj se događaju brzi očni pokreti, uz paralizu voljnih mišića i promjenu tonusa mišića.

REM faza traje od 5 do 20 minuta, javlja se tijekom spavanja svakih 90 do 100 minuta i njome završava pojedini ciklus spavanja. U toj se fazi događa sanjanje. Osoba se sjeća sadržaja sna ako se probudi u REM fazi ili neposredno nakon nje. Ako od završetka REM faze do buđenja protekne više vremena osoba se neće sjećati sna. Pri tome će misliti kako nije ništa sanjala (što ne odgovara istini, jer čim se zbila REM faza postoji san).

Osnovno objašnjenje uloge spavanja

Spavanje ima nenadoknadivo značenje za oporavak metabolizma, regeneraciju i rast stanica te obnavljanje receptorskog sustava. Spavanjem se postiže i stabilizacija procesa pamćenja.

Funkcija spavanja nije u potpunosti razjašnjenja.

Razne teorije (od evolucionističkih preko biologijskih do psihodinamskih) na različite načine tumače spavanje. Osnovno objašnjenje uloge spavanja je u oporavku (restituciji) organizma. Značajno je i mišljenje o spavanju kao adaptivnom ponašanju. Tijelo slijedi prirodne ritmove (svjetlo-tama, oscilacije dnevne i noćne temperature) i na njih se prilagođava.

Spavanje ima nenadoknadivo značenje za oporavak metabolizma, regeneraciju i rast stanica te obnavljanje receptorskog sustava. Spavanjem se postiže i stabilizacija procesa pamćenja.

Ako osoba uopće ne spava (potpuna deprivacija) ili se lišava nekih faza spavanja (djelomična deprivacija) nastaju ozbiljne psihičke i fizičke posljedice. Na prvi se pogled deprivacija plićih (površnih) faza spavanja bolje podnosi. Naime, na početku ove deprivacije ne vide se značajne  posljedice, a tek kasnije se javljaju umor, slabija koncentracija, dezorijentiranost, promjene raspoloženja, otežana koordinacija pokreta. Dokazano je da se teže podnosi lišavanje dubokih i REM faza spavanja, gdje već nakon nekoliko dana dolazi do konfuznosti, neorijentiranosti, psihotičnih fenomena (halucinacije, sumanutosti) te niza tjelesnih promjena (povišenje krvnog tlaka, glavobolja, tremor, nistagmus).

Dugotrajna deprivacija spavanja može dovesti do smrtnog ishoda. Fatalna obiteljska nesanica je rijetka, autosomno nasljedna, prionska bolest koja završava demencijom i smrtnim ishodom.

Posljedice nespavanja

Negativan učinak deprivacije spavanja izraženiji je kod ljudi koji su ekstaverti, nego introverti, kao i onih koji imaju eksternalni u odnosu na internalni lokus kontrole. Osobe s višom verbalnom inteligencijom „bolje“ podnose nespavanje.

Posljedice nespavanja su različite, a ovise o dobi, spolu, osobinama ličnosti, inteligenciji, osobitostima cirkadijurnog ritma (jutarnjost-večernjost). Tako mlađe osobe nakon nespavanja u odnosu na starije pokazuju produljenje u vremenu reakcije na određene zadatke. Obzirom na spol utvrđeno je da deprivacija spavanja u žena manje nego u muškaraca oštećuje izvođenje zadataka pozornosti. Negativan učinak deprivacije spavanja izraženiji je kod ljudi koji su ekstaverti, nego introverti, kao i onih koji imaju eksternalni u odnosu na internalni lokus kontrole. Osobe s višom verbalnom inteligencijom „bolje" podnose nespavanje.

Podjela jutarnjost/večernjost uključuje postojanje jutarnjeg i večernjeg tipa cirkadijurnog ritma. Jutarnji je tip onaj koji se rano budi, ima manju potrebu za spavanjem i ranije odlazi spavati. Večernji tip kasnije ide na spavanje, kasnije se budi, ima veću potrebu za spavanjem, pokazuje veću varijabilnost u rasporedu i trajanju spavanja. Večernji tip se lakše prilagođava nespavanju, pa i smjenskom radu, nego jutarnji tip.

Deprivacija spavanja može imati i terapijsku primjenu. Koristi se, prije svega, u liječenju depresivnih bolesnika.

Poremećaji nagona za spavanjem

Općenito poremećaji spavanja su sve češći kako osoba stari. Obzirom na spol više se javljaju u žena.

Poremećaji spavanja su sve veći medicinski, javnozdravstveni i problem suvremenog društva. Osnovni razlog tome je njihova sve veća učestalost, uz neprepoznavanje i neadekvatno liječenje.

Smatra se da u jednoj godini 40 - 50 % svih ljudi ima neki oblik poremećaja spavanja. Poremećaji spavanja su u većini slučajeva samo simptom, a ne zaseban entitet. Stoga je usporedba s vrhom sante leda primjerena kada se govori o ovim poremećajima. Ono što se primijeti je poremećaj spavanja („vrh sante leda") ispod kojeg se krije niz različitih simptoma drugih poremećaja.  

Ovi poremećaji su ogromni i nesagledivi javnozdravstveni problem. Procjenjuje se da troškovi liječenja samo jednog poremećaja, nesanice, iznose oko 14 milijardi dolara godišnje u SAD-u, a troškovi zbog nesreća koje se uzrokovane nesanicom i njezinim posljedicama su preko 28 milijardi dolara. Istovremeno je gubitak zbog posrednih troškova (smanjenje produktivnosti) oko 100 milijardi dolara. U Australiji je 2004. godine ukupni trošak (izravni i posredni) zbog poremećaja spavanja iznosio 7,5 milijardi američkih dolara.

Pretpostavlja se da je u nekim velikim nesrećama, nuklearnim incidentima, havarijama uzrok „ljudski faktor" u obliku poremećaja spavanja koji se javljaju u smjenskom radu Međunarodna klasifikacija poremećaja spavanja, ICSD (International Classification of Sleep Disorders) razlikuje preko 80 različitih poremećaja spavanja. U njihovom shvaćanju i prepoznavanju, a posebno u tretmanu rade se dvije greške. Ili se oni ne prepoznaju kao poremećaji (tegobe se olako shvaćaju i ne liječe) ili ih se liječi neprimjereno liječi (hipnotici, lijekovi za tretman nesanice, propisuju se brzo, dugotrajno i u prevelikom dozama).

Općenito poremećaji spavanja su sve češći kako osoba stari. Obzirom na spol više se javljaju u žena.

Poremećaji spavanja dijele se na kvantitativne (dizsomnije) i kvalitativne (parasomnije). U dizsomnije se svrstavaju insomnija i hipersomnija.