Benzodiazepini - svojstva i odobrene indikacije

Najveći nedostatak benzodiazepina je upravo razvoj tolerancije i ovisnosti, ali i velik potencijal zlouporabe, činjenica da predstavljaju samo simptomatsku terapiju te da ulaze u opasne interakcije s alkoholom i drugim tvarima koje su depresori središnjeg živčanog sustava.

Benzodiazepini su lijekovi indicirani u liječenju anksioznih stanja (napetost, uznemirenost, agresivnost, strah), nesanice udružene s anksioznošću, mišićnog spazma, a koriste se i kao dodatak liječenju nekih vrsta epilepsija te u premedikaciji manjih kirurških zahvata. Osnovne učinke ostvaruju mijenjanjem funkcije GABA-receptora, tj. benzodiazepini su pozitivni alosterički modulatori receptora koji pojačavaju djelovanje GABA-e.

Prema dužini djelovanja, tj. plazmatskom t ½ , dijele se na one s:

• kratkim (midazolam, medazepam),
• srednjedugim (oksazepam, lorazepam, bromazepam, alprazolam, nitrazepam) i
• dugim djelovanjem (diazepam, flurazepam).

Midazolam, nitrazepam i diazepam imaju najbrži nastup djelovanja (0,5-1h) dok se učinak flurazepama očituje najsporije od svih benzodiazepina (nakon 3-4h).

Prednosti benzodiazepina su poznat mehanizam djelovanja, velika terapijska širina, mala toksičnost, dobra podnošljivost i brzo djelovanje. Međutim, najveći nedostatak ove skupine lijekova je upravo razvoj tolerancije i ovisnosti, ali i velik potencijal zlouporabe, činjenica da predstavljaju samo simptomatsku terapiju te da ulaze u opasne interakcije s alkoholom i drugim tvarima koje su depresori središnjeg živčanog sustava.

Sindrom ustezanja

Jako je važno planirano prekidati uzimanja benzodiazepina kako bi se minimalizirali nepovoljni ishodi.

Prekid liječenja benzodiazepinima nakon kronične uporabe (dulje od 8 tjedana u kontinuitetu) može dovesti do sindroma ustezanja koji je karakteriziran anksioznošću, nemirom, tremorom, znojenjem, agitacijom, nesanicom ili grčenjem mišića. Rizični faktori za sindrom ustezanja su uzimanje benzodiazepina dulje od godine dana, visoke doze i korištenje benzodiazepina kratkog ili srednje dugog djelovanja. Ukoliko se prekid terapije ne provede na pravi način, psihijatrijski simptomi kao što su anksioznost i nesanica, mogu biti još i teži nego prije početka uzimanja benzodiazepina i mogu potrajati dugo. Zbog toga je jako važno planirano prekidati uzimanja benzodiazepina kako bi se minimalizirali nepovoljni ishodi.

Liječenje ovisnosti

Osnovni princip prekida terapije je polagano i stupnjevito smanjivanje doze – preporuka je da se doza smanjuje za 25% svaka 2 tjedna sve do prebacivanja pacijenta na najnižu dozu ili da se doza smanjuje za 25% prvi i drugi tjedan, a zatim svaki tjedan za još 10% sve do postizanja minimalne doze.

Uskraćivanje benzodiazepina treba biti prilagođeno pacijentu s obzirom na dugotrajnost liječenja benzodiazepinima, plazmatsko poluvrijeme života uzimanog lijeka, vjerojatnost razvoja simptoma ustezanja te ukupnu dnevnu dozu koju je pacijent uzimao. Simptomi ustezanja mogu se razviti nakon 1-2 dana za benzodiazepine kratkog djelovanja te nakon 3-7 dana za benzodiazepine s dugim djelovanjem. Osnovni princip prekida terapije je polagano i stupnjevito smanjivanje doze – preporuka je da se doza smanjuje za 25% svaka 2 tjedna sve do prebacivanja pacijenta na najnižu dozu ili da se doza smanjuje za 25% prvi i drugi tjedan, a zatim svaki tjedan za još 10% sve do postizanja minimalne doze. Nijedna strategija se nije pokazala bolja od ostalih u randomiziranim kontroliranim istraživanjima. Unatoč tome, meta analize su pokazale učinkovitost intervencija i postupnog smanjivanja doza.

Bez obzira na odabranu metodu uskraćivanja benzodiazepina, zdravstveni radnici koji se bave pacijentima koji su kronično uzimali benzodiazepine, trebali bi razmotriti i dodatak kognitivno-bihevioralne terapije kako bi se poboljšala uspješnost liječenja.

Također, prema nekim se istraživanjima pokazalo da uključivanje imipramina, trazodona, karbamazepina, valproata ili pregabalina u terapiju može biti učinkovito u liječenju sindroma ustezanja.

Edukacija samog pacijenta o procesu prekidanja terapije benzodiazepinima je vrlo važna, kao i podrška u nošenju s anksioznošću i nesanicom. Važno je savjetovati pacijentu da ne uzima alkohol ni druge stimulanse, kao što su kofein i nikotin, koji mogu dovesti do pogoršanja nesanice i anksioznosti.

Zaključak

U Hrvatskoj se benzodiazepini previše i prečesto propisuju što dovodi do problema kod pacijenata i velikog opterećenja u zdravstvenom sustavu. Liječnici bi trebali biti oprezniji kod propisivanja, a ljekarnici bi trebali pacijente dodatno educirati i upozoravati o riziku kojem se izlažu ukoliko benzodiazepine uzimaju dulje od 8 tjedana. No, prema provedenim istraživanjima, ni za pacijente koji su bili na kroničnoj terapiji benzodiazepinima nije „kasno“ te im treba pomoći primjenom odgovarajuće strategije uskraćivanja lijeka, uz dodatak kognitivno-bihevioralne terapije, a u krajnjem slučaju i primjerenog farmakološkog liječenja simptoma ustezanja.