Otprilike polovica žena i četvrtina muškaraca starijih od 50 godina će tijekom preostalog života doživjeti prijelom kosti. Morbiditet i mortalitet povezani s frakturama su značajni, posebice kad se radi o frakturi kuka – u 44% pacijenata dolazi do rehospitalizacije i 21% pacijenata umre u prvoj godini nakon frakture kuka. Općenito, jednogodišnji mortalitet je 2-4 puta veći u usporedbi s mortalitetom u skupini stanovnika iste dobi i spola koji nisu imali frakturu. Među onima koji prežive frakturu, bol, depresija, infekcije, funkcionalno propadanje i ponovne frakture uobičajene su komplikacije koje za posljedicu imaju visoku stopu institucionalizacije.

Lijekovi koji se propisuju na recept, a povećavaju rizik od fraktura, predstavljaju primarni čimbenik na koji je moguće utjecati kako bi se smanjio rizik od ponovnog pada. Autori istraživanja pregledali su medicinske kartone za više od 168.000 starijih pacijenata koji su preživjeli frakturu kuka, ramena ili ručnog zgloba kako bi utvrdili prevalenciju uzimanja lijekova koji nose povećan rizik od frakture 4 mjeseca prije i 4 mjeseca nakon frakture, pri čemu su te lijekove podijelili u tri katergorije. Prvu kategoriju su činili lijekovi koji povećavaju rizik od padova poput sedativa i antihipertenziva, drugu kategoriju lijekovi koji smanjuju gustoću kosti poput glukokortikoida i inhibitora protonske pumpe, a treću kategoriju su činili lijekovi koji nepoznatim mehanizmom povećavaju rizik od fraktura, poput atipičnih antipsihotika i diuretika Henleove petlje. Posebno su razmatrani opijati budući da su mogli biti propisani za liječenje boli uslijed frakture prije no što je fraktura uopće dijagnosticirana ili nakon dijagnoze frakture te bisfosfonati koji povećavaju koštanu gustoću.

Analiza je pokazala da je u razdoblju od 4 mjeseca prije frakture većina pacijenata uzimala barem jedan ne-opijatni lijek povezan s povećanim rizikom od frakture (77% pacijenata koji su imali frakturu kuka, 74% pacijenata koji su imali frakturu ručnog zgloba i 76% pacijenata koji su imali frakturu ramena). Oko 7% pacijenata je prestalo koristiti te lijekove nakon frakture, međutim, gotovo isti broj ih je u istom periodu počelo s uzimanjem takvih lijekova. Kao rezultat, udio pacijenata koji su uzimali navedene lijekove ostao je nepromijenjen, a nije bilo razilike ni u prosječnom broju propisanih lijekova povezanih s povećanim rizikom od frakture neovisno o kategoriji lijekova.

Samo 22% pacijenata je u periodu od 4 mjeseca nakon frakture kuka uzimalo lijekove koji povećavaju gustoću kosti i smanjuju rizik od fraktura, iako je poznato da bisfosfonati i drugi lijekovi za osteoporozu smanjuju rizik od prijeloma nakon 6-12 mjeseci liječenja.

Budući da se izloženost rizičnim lijekovima nakon frakture ne smanjuje, već ostaje ista ili se povećava, autori zaključuju da postoji propuštena prilika da se utječe barem na jedan čimbenik koji može dovesti do pojave ponovnih prijeloma.

Prema rezultatima ovog istraživanja, kliničari najčešće ne provode detaljan pregled propisanih lijekova kako bi smanjili ili izbacili iz terapije lijekove povezane s padovima i gubitkom gustoće kosti. Pregled terapije je nužan, pri čemu posebnu pozornost valja obratiti na psihotropne lijekove koji uključuju benzodiazepine, hipnotike, antidepresive i antipsihotike. Edukacija pacijenata i članova njihove obitelji o potencijalnim opasnostima povezanim s primjenom psihotropnih lijekova može biti učinkovita strategija za smanjenje korištenja ovih lijekova u starijih bolesnika. Zaključno, pojava prijeloma trebala bi biti okidač za razmatranje rizika i koristi od uzimanja pojedinih lijekova koji nose rizik od padova i gubitka gustoće kosti.