Prva studija, desetogodišnje retrospektivno promatranje liječenja nedovoljno zbrinute populacije (eng. underserved population), pokazala je redukciju broja amputacija nakon uspostave programa spašavanja ekstremiteta (eng. limb-saving program) u promatranoj ustanovi. Prije uspostave programa, između 2000. i 2005. godine, gubitak ekstremiteta kao posljedica dijabetičkog stopala opažen je u 36.6% slučajeva. Početkom programa, od 2006. do 2011. godine, učestalost gubitka ekstremiteta reducirana je na 11%.

Druga prezentacija je pokazala značajnu povezanost između amputacija i smrtnog ishoda u Translating Research Into Action for Diabetes (TRIAD) studiji. Amputacija je povećavala rizik od smrti za čak 84%. Ponešto iznenađujuće, čak i manje amputacije, npr. nožnog palca ili prednjeg dijela stopala, povećavale su rizik od smrtnog ishoda do 48%.

„Jedna od poteškoća u zbrinjavanju dijabetičkog stopala u SAD-u je nedostatak kohezivnog plana liječenja, pa svi postupaju drugačije ovisno o dostupnim resursima. Mnogo je disciplina koje se bave njegom rana, uključujući liječnike, medicinske sestre, fizioterapeute, podijatre, opće kirurge i druge specijaliste, a svatko pridonosi nečim drugačijim što može i malo „zamutiti vodu“. Iz ovoga proizlazi potreba za uniformnim, multidisciplinarnim pristupom. Ako imate prave sudionike, onda imate sveobuhvatniji i kohezivniji plan liječenja pacijenta koji se može provesti i na nacionalnoj razini“, zaključuje dr. Paul Kim s Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Georgetownu.