Opaženo je da se svakom minutom odgađanja primjene adrenalina postupno smanjuje preživljenje do otpusta iz bolnice: 929 (12%) preživjelo je kad je adrenalin primijenjen u prvoj minuti, 392 (12%) u drugoj minuti, 305 (11%) u trećoj minuti, 208 (9%) u četvrtoj minuti, 335 (10%) u petoj minuti, 124 (10%) u šestoj minuti, and 310 (7%)u sedmoj minuti ili kasnije. Analizom primjene adrenalina u trominutnim intervalima zamijećen je značajan pad preživljenja povećanjem vremenskog intervala. Odgađanje primjene adrenalina je negativno utjecalo i na druge promatrane ishode.

U istraživanju su analizirani podaci 25 095 odraslih osoba, koje su doživjele kardiopulmonalni arest s ritmovima koji se ne defibriliraju u bolnici. Srednje vrijeme do primjene prve doze adrenalina iznosilo je 3 minute. Kao primarni ishod liječenja promatrano je preživljenje do otpusta iz bolnice, dok su povratak spontane cirkulacije, 24-satno preživljenje i preživljenje bez neuroloških posljedica predstavljali sekundarne ishode. Od svih bolesnika, povratak spontane cirkulacije se javio u njih 12 215 (49%), 6820 (27%) preživjelo je 24 sata, a 2603 (10%) preživjelo je do otpusta iz bolnice. Među bolesnicima kod kojih je provedena potpuna neurološka procjena, njih 1601 (7%) preživjelo je s povoljnim neurološkim ishodom.

Kardiopulmonalni arest je stanje koje zahtjeva hitnu intervenciju, tj. primjenu postupaka kardiopulmonalne reanimacije. Tijekom provjere srčanog ritma važno je razlikovati ritmove koji se defibriliraju (ventrikularna fibrilacija i ventrikularna tahikardija bez pulsa) i koji se ne defibriliraju (asistolija i elektromehanička disocijacija) jer je algoritam njihovog zbrinjavanja drugačiji.