Hipovolemija i niska sistemska vaskularna rezistencija značajni su čimbenici rizika za smrtnost u sepsi i septičkom šoku. Jedan od glavnih ciljeva i preporuka jest dostizanje i održavanje srednjega arterijskog tlaka iznad 65 mmHg. Postizanje ovog cilja i zadovoljavanje adekvatne perfuzije tkiva zahtijeva nadoknadu velikih količina tekućine.

Rasprava o najboljoj tekućini i dalje postoji, ali dosadašnje studije pokazale su prednosti slanih kristaloidnih otopina u odnosu na koloidne čija je primjena povezana s lošijom prognozom.

Bolesnici kod kojih se prethodno spomenute vrijednosti srednjega arterijskog tlaka ne mogu postići s tekućinama kandidati su za primjenu vazopresornih i inotropnih lijekova. Prvi lijek izbora među vazopresorima jest noradrenalin (potentni α-adrenergički agonist i manje potentni β-adrenergički agonist). Njegove se prednosti očituju u tome što ima sposobnost povećanja krvnog protoka kroz sustav splanhnične cirkulacije i manji rizik srčanih aritmija u usporedbi s drugim lijekovima. Lijek drugog izbora po preporukama jest adrenalin i treba ga koristiti kao dodatak noradrenalinu ili kao lijek prvog izbora ako noradenalin pokaže neke značajnije neželjene učinke. Fenilefrin (čisti α-agonist) nije u preporukama, s obzirom na to da može smanjiti udarni i minutni volumen srca, osim kao spasonosna terapija u kombinaciji s drugim vazopresorima ili inotropima. Vazopresin se preporučuje u kombinaciji s noradrenalinom, ali ne i kao samostalni lijek. Preporuke ne podržavaju primjenu dopamina kao renoprotektivnog lijeka koji treba koristiti samo u određenim indikacijama. Dobutamin ostaje zlatni standard kod bolesnika sa srčanom disfunkcijom i znacima neadekvatne tkivne perfuzije i pored postignutih preporučenih vrijednosti srednjega arterijskog tlaka.

Radmilo Janković, Milena Stojanović