Bol je subjektivno iskustvo na koje utječu fizički, psihički, socijalni i duhovni čimbenici. Koncept totalne boli prepoznaje značaj svih tih dimenzija i bez pridavanja pozornosti svakoj od njih nije moguće postići dobro liječenje boli. Bol je simptom koji najviše uznemirava bolesnika koji boluje od raka neovisno o stadiju i tipu zloćudne bolesti i to je simptom kojeg se bolesnici najviše plaše. Kontrola boli u bolesnika s rakom često je neodgovarajuća. Ključna prepreka učinkovitom liječenju boli nedostatna je komunikacija o boli između bolesnika i zdravstvenih profesionalaca. Zdravstveni profesionalci ne posvećuju dovoljno pažnje boli i ne raspolažu dostatnim znanjem o liječenju boli pa se bol ne liječi u skladu s preporukama.

Za procjenu težine boli najvažnije je uvažiti ono što sam bolesnik iskazuje i uz to se koristiti ljestvicama za procjenu boli (vizualno analognom, numeričkom ili verbalnom ljestvicom).

Suvremena farmakoterapija boli temelji se na konceptu „triju stepenica liječenja boli“ Svjetske zdravstvene organizacije, koji je univerzalno primjenjiv i omogućuje fleksibilnost u izboru i primjeni analgetika. Liječenje boli se započinje neopioidnim lijekovima, a ako se time ne uspijeva suzbiti bol, dodaju se slabi opioidi i potom jaki opioidi. U svakoj stepenici moguće je primjenjivati adjuvantne lijekove sukladno specifičnim potrebama bolesnika. Pri uvođenju opioida u terapiju treba provesti primjerenu titraciju kako bi se što je brže moguće postigao odgovarajući učinak. Opioidi se daju trajno, redovito, u točno određeno vrijeme i u točno određenim dozama, uz dodatak lijeka za probijajuću bol. U uvođenju opioida terapija započinje kratkodjelujućim preparatom koji se daje svaka četiri sata i nakon što se postigne odgovarajuća analgezija prelazi se na dugodjelujući preparat opioida. Transdermalni pripravci fentanila i buprenorfina pogodni su za liječenje boli u bolesnika koji imaju stabilnu bol. Za neuropatsku bol koja može biti posljedica infiltracije tumora ili neuropatiju koja je inducirana paraneoplastičkim sindromom ili posljedicama liječenja osnovne bolesti, primjenjuju se neopioidi te antidepresivi i antikonvulzivi.

Mnogi bolesnici razvijaju ozbiljne nuspojave kao što su konstipacija, povraćanje, mučnina, retencija urina, svrbež, toksični učinci opioida na središnji živčani sustav te hiperalgezija ili alodinija. Ponekad pomogne smanjenje doze opioida uz koanalgetike ili druge pristupe kao što su invazivni postupci liječenja boli ili radioterapija. Dapače kako su neke nuspojave uzrokovane akumulacijom toksičnih metabolita opioida, rotacija opioida ili promjena načina davanja opioida mogu omogućiti titraciju kojom se postiže odgovarajuća analgezija bez popratnih nepovoljnih učinaka. Takav pristup zahtijeva dobro poznavanje ekvianalgetskih doza različitih opioida.

Milica Katić

Rad prezentiran na 5. Kongresu Društva nastavnika opće/ obiteljske medicine, ožujak 2014.