Zbog nespecifične kliničke slike dijagnostika plućne embolije velik je dijagnostički izazov za liječnika obiteljske medicine jer je jedno od najčešćih stanja koje se može previdjeti i pogrešno dijagnosticirati. Plućna embolija obično nastane naglo, bez prethodnih znakova s iznenadnim gušenjem i bolovima u prsnome košu, a u više od polovice oboljelih ta dva simptoma mogu i izostati. Kod embolije velikog ogranka plućne arterije razvija se plućni infarkt. Osim dispneje i tahikardije bolesnik ima povišenu temperaturu, iskašljava krv, osjeća probadanje (pleuralnu bol) na jednoj strani prsnog koša. Blaga embolija rijetko uzrokuje infarkt i obično tih simptoma nema. Masivna plućna embolija praćena je hipotenzijom, a često i slikom kardiogenog šoka. Bolesnik je blijed, nemiran, cijanotičan, ima bronhospazam, jaku opresiju iza prsne kosti, razvija akutno plućno srce. Rano prepoznavanje od velike je važnosti za pravodobno, ispravno i uspješno liječenje. U dijagnostičkom postupku i procjeni prognoze obiteljskom liječniku od velike pomoći mogu biti i nove smjernice Europskoga kardiološkog društva za dijagnosticiranje i liječenje plućne embolije, koje su prihvaćene i od Hrvatskoga kardiološkog društva. Smjernice mogu olakšati i postupanje u posebnim slučajevima kao što su trudnoća, malignitet i netrombotska plućna embolija.

Terapijski pristup ovisi o kliničkoj slici. U najtežim slučajevima u hemodinamski nestabilnih bolesnika sa šokom i dugotrajnom hipotenzijom cilj liječenja je hitna uspostava protoka kroz okludirane plućne arterije primjenom fibrinolitičke terapije. U manje teških, hemodinamski stabilnih bolesnika cilj liječenja je sprječavanje progresije i recidiva tromboembolije uvođenjem dugoročne antikoagulacijske terapije. Početno i dugoročno liječenje trebalo bi opravdati potvrđenom dijagnozom plućne embolije. Pacijente sa sumnjom na plućnu emboliju žurno se transportira u ležećem položaju, vodeći računa, ako je to moguće, u ustanovu s MSCT-om i transtorakalnim ehokardiogramom, koji su zbog svoje specifičnosti i osjetljivosti u dijagnostičkom postupniku nužni za bolesnike sa sumnjom na visokorizičnu plućnu emboliju.

Unatoč tomu što je strategija prevencije, dijagnostike i liječenja tromboembolijskih događaja znatno unaprijeđena, da bi se smanjio rizik za razvoj bolesti i poboljšala skrb oboljelih nužan je i aktivniji pristup liječnika obiteljske medicine prema pojedincima i skupinama s visokim rizikom.

Leonardo Bukmir

Rad prezentiran na 5. Kongresu Društva nastavnika opće/ obiteljske medicine, ožujak 2014.