Lichen sclerosus et atrophicus (LSA) je upalna bolest kože i sluznica karaterizirana pojavom bjelkastih i (većinom) atrofičnih promjena glatke i sjajne površine.
Kod uznapredovale bolesti postoji rizik od razvoja fimoze te erektilne i mikcijske disfunkcije.
LSA je dominantno lokaliziran u genitalnoj regiji, premda postoje i ekstragenitalne manifestacije koje su znatno rjeđe.
U suvremenoj literaturi entitet LSA uključuje otprije poznati pojam balanitis xerotica obliterans, kao i kraurosis vulvae.
Iako konkretni(ji) epidemiološki podaci nedostaju, LSA je razmjerno česta bolest u općoj populaciji i može se pojaviti i u dječjoj i u odrasloj dobi. Također, vrlo je izvjesno da LSA u određenom broju slučajeva ostaje neprepoznat što dodatno onemogućava preciznije epidemiološke studije.
Etiologija LSA zasad nije razjašnjena dok novije spoznaje pridonose poimanju autoimunosnih mehanizama kao ključnih.
Prema lokalizaciji kožnih promjena razlikujemo tri osnovna podoblika LSA; LSA genitalne regije kod žena, LSA genitalne regije kod muškaraca i ekstragenitalni LSA. U kliničkoj slici prepoznajemo karakteristične genitalne lezije kao bjelkaste papule i/ili plakove, uz mjestimično vidljive ekhimoze i folikularnu hiperkeratozu često praćene subjektivnim osjećajem svrbeža. Ponekad se bolesnici žale na osjećaj bolnosti i nelagode koji su obično uzrokovani erozijama i fisurama. Predilekcijska mjesta kod muškaraca su glans i prepucij, dok tipične lezije ženskog genitala formiraju figuru brojke osam (8) uz tipične vulvarne, perinealne i perianalne bjelkaste plakove. Kod uznapredovale bolesti postoji rizik od razvoja fimoze te erektilne i mikcijske disfunkcije. U slučajevima kronične neliječene bolesti u žena može se pojaviti i obliteracija labija i suženja introitusa vagine, praćene vulvodinijom i dispareunijom. Kao posljedica kronične upale i cikatrizacije u genitalnoj regiji, opisan je definitivan, iako razmjerno mali rizik od razvoja planocelularnog karcinoma. Rizik je povećan u slučaju konkomitantne infekcije visokorizičnim tipovima HPV.
Prema aktualnim smjernicama za liječenje LSA, terapija izbora su visokopotentni kortikosteroidni pripravci (poput klobetasol propionat 0,05% masti). Preporuka, kao i osobno iskustvo autora govore nedvosmisleno u prilog indiciranosti svakodnevne primjene navedenih pripravaka tijekom nekoliko mjeseci, uz postupno prorjeđivanje primjene na svaki drugi dan ili dvaput tjedno te dodatnu primjenu emolijenata. Druga terapijska opcija su topički inhibitori kalcineurina poput tacrolimus masti 0,03-0,1%, iako oni zasad nisu prva terapija izbora zbog nedostatka dugoročnih studija u pogledu sigurnosti njihove dugotrajne primjene. Nuspojava primjene lokalnih imunosupresiva je razvoj sekundarnih infekcija, zbog čega je potreban redoviti nadzor i oprezan pristup.
Oprezan kirurški pristup je potreban samo u slučaju razvoja ožiljaka, fimoze koja ne regredira na lokalnu terapiju kortikosteroidnim pripravcima, te „premalignih“ promjena i invazivnog planocelularnog karcinoma.
S obzirom na diskretne promjene u kliničkoj slici početne faze bolesti, kronično-progresivan tijek LSA, kompleksnu diferencijalnu dijagnozu, implikacije na kvalitetu zdravlja bolesnika, kao i ozbiljne komplikacije, smatramo da dermatovenerolozi imaju sva potrebna znanja i vještine da spremno i uspješno odgovore izazovima kojima se LSA prezentira u svakodnevnoj praksi.
Mihael Skerlev1, Ivana Čulav2, Suzana Ljubojević1, Branka Marinović1
1Klinika za dermatovenerologiju Kliničkog bolničkog centra Zagreb i Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu; 2Odjel za dermatovenerologiju Opće bolnice Dr. Ivo Pedišić, Sisak
Rad prezentiran na 5. hrvatskom kongresu o urogenitalnim i spolno prenosivim infekcijama, Opatija, travanj, 2013.
