Glavobolje, neurogena, muskuloskeletna i psihofizička patologija te tumori, infekcije, autoimuni fenomeni i tkivne traume mogu biti u dijagnostičkom opsegu orofacijalne boli.

Raznoliki potencijal za bol nastalu u receptivnom području n. trigeminusa razlog je da evaluacija i terapija orofacijalne boli zahtijevaju suradnju različitih grana medicine, pri čemu posebnu zadaću ima dentalna medicina i njezine specijalističke grane.

Temporomandibularni poremećaj (TMP) smatra se glavnim područjem orofacijalne boli i većina praktičara uglavnom se fokusira na procjenu, dijagnozu i terapiju toga poremećaja. Šezdesetih je godina W. Bell predložio naziv temporomandibularni poremećaj (engl. TMD, hrv. TMP) koji je postao popularan i opće prihvaćen. Ta sintagma sugerira ne samo probleme u temporomandibularnim zglobovima, nego uključuje i mastikatorne mišiće i sve poremećaje povezane s funkcijom mastikatornog sustava i okolnih tkiva.

Za potrebe istraživanja i klasifikaciju ispitanika postoje različiti dijagnostički kriteriji i protokoli, a danas je najčešći RDC/ TMD (Research Diagnostic Criteria) koji dijagnoze razvrstava po dvije osi (os I. s dijagnozama somatskih i os II. s dijagnozama psihogenih podloga, većinom kod kroničnih TMP-a). Kod kroničnih pacijenata s TMP/OFP-om povećana je mogućnost komorbidnih stanja.

U dentalnoj je medicini potreba za suvremenim dijagnosticiranjem i zbrinjavanjem TMP/OFP-a rezultirala uvođenjem posebnog kolegija na dodiplomskoj razini, a i u poslijediplomskoj edukaciji.

Melita Valentić-Peruzović