Proširenost infekcije ovim virusom je velika u čitavom svijetu. SZO procjenjuje da je 2 milijarde ljudi bilo u kontaktu s virusom, te da je od toga oko 350 milijuna ostalo kronično zaraženo. Virus se vrlo učinkvto prenosi spolnim putem, rizik prijenosa pri spolnom odnosu s osobom koja ima viremiju >106/ml seruma iznosi i do 20%, dok rizik vertikalnog prijenosa s majke na dijete iznosi i do 90%.

Prirodni tijek kronične aktivne infekcije dovodi u 20 % zaraženih do razvoja ciroze. Po nastanku ciroze 5% bolesnika godišnje razvija i hepatocelularni karcinom.

Onkogeni potencijal virusa je snažan, pa osobe s kroničnom HBV infekcijom imaju 25-37 puta veći rizika razvoja hepatocelularnog karcinoma. Razvoju karcinoma prethodi integracija virusne DNK u genom domaćina. Integrirana virusna DNK pronađena je na gotovo svim kromosomima maligno promijenjenih hepatocita. Oko 60% svih hepatocelularnih karcinoma u svijetu uzrokovano je krroničnom HBV infekcijom. SZO smatra da 600 000 milijuna ljudi umre godišnje od posljedica HBV infekcije. Stoga je razlog za univerzalno uvođenje cijepljenja protiv ovog virusa nepobitan.

Virus, odnosno njegov površinski antigen (HBsAg) otkrio je 1965. godine Nobelovac Barach Bloomberg, i ubrzo nakon toga uslijedili su pokušaji za razvoj cjepiva. Prvo cjepivo napravljeno je 1981. godine i sadržavalo je HBsAg iz humane plazme. Tehnikama rekombinacije DNK uspjelo se napraviti suvremeno cjepivo koje sadrži pročišćeni HBsAg proizveden na kulturi kvasnica Sacharomyces cerevisiae. Cjepivo je u širokoj primjeni od 1986. godine, dosad je procijepljeno preko milijardu ljudi, a epidemiološke službe bilježe pad incidencije i prevalencije HBV infekcije u zemljama koje koriste cjepivo u redovitom kalendaru cijepljenja, poglavito u mlađim dobnim skupnama. Cjepivo protiv hepatitisa B predstavlja nedvojbeno jedno od najvećih dostignuća suvremene medicine.

U Hrvatskoj je cijepljenje protiv hepatitisa B uvedeno u obvezni kalendar cijepljenja u šestom razredu osnovne škole 1999. godine, te od 2007. godine u novorođenačku dob. Stoga se u Hrvatskoj mogu smatrati zaštićenima osobe u dobnim skupinama do 5 godina, te između 12. do 25. godine života. Osobe starije od 25 godina u principu su izložene HBV infekciji, prvenstveno spolnim putem.
Stoga je HBV infekcija nadalje najčešćim uzrokom akutnog hepatitisa u Hrvatskoj (oko 20 hospitalizacija godišnje), a broj bolesnika s kroničnom HBV infekcijom u odrasloj dobi koji zahtjevaju zdravstvenu skrb ne bilježi pad.

Glavna rizična skupina posljednjih 5 godina su muške homoseksualne osobe, spolni partneri osoba s familijarnim prijenosom infekcije, ali i prethodnom hematološkom bolesti u anamnezi. Zdravstveni radnici trebaju biti upoznati s tim činjenicama, te vršiti testranje HBV markera u svih osoba s povišenim vrijednostima aminotransferaza i odgovarajućom epidemiološkom anamnezom, kao i trajno propagirati cijepljenje u rizičnim skupinama. S druge strane, liječenje kroničnog hepatitisa B vrlo je kompleksno i sastoji se u kontroli replikacije virusa, kako bi se prevenirao razvoj ciroze i hepatocelularnog karcinoma, dok do gubitka HBsAg iz krvi dolazi svega u 1-3%kroničnih inficiranih osoba.