Kako u praksi to izgleda, pokazuje i učestalost, bolje reći malobrojnost kontakata sudionika u primarnoj zdravstvenoj zaštiti: pedijatara, ginekologa, obiteljskih liječnika, školskih liječnika i epidemiologa, u rješavanju spolno prenosivih infekcija.
Tko je zapravo odgovoran koordinirati liječenje, ispitati put prijenosa i upoznati ostale kontakte s mogućom infekcijom?

Što učiniti u slučaju kad dijete ima spolno prenosivu bolest, a roditelji nisu naši ugovoreni pacijenti, odnosno mi njihovi izabrani liječnici?

Što učiniti s mladima koji imaju spolno prenosivu bolest, a zdravstvenu zaštitu im pružaju različiti liječnici? Optimalno bi bilo kada bi ih liječio i pratio jedan liječnik. Vrlo često, upravo mladi, adolescenti ne žele ići svom izabranom liječniku koji je istovremeno i liječnik njihovih roditelja. Kako riješiti etičke dileme u slučaju maloljetnih adolescenata koji imaju spolno prenosivu bolest?

Jedan od putova rješavanja ovog izazova je izrada protokola o sprečavanju, ranom otkrivanju i liječenju spolno prenosivih bolesti i infekcija, koji bi sadržavao jednostavne i jasne upute tko što radi, kako radi, kome prosljeđuje podatke na primarnoj razini i tko po potrebi koordinira sve aktivnosti.

Tijekom okruglog stola „Iz prakse za praksu" se na primjerima iz prakse iz primarne zdravstvene zaštite analiziralo s kojim poteškoća se susrećemo u rješavanju spolno prenosivih infekcija, te kako ostvariti što bolju i uspješniju suradnju za dobrobit naših pacijenta.

Vesna Jureša¹, Vera Musil¹, Marjeta Majer¹, MD. Petrović²

Sveučilište u Zagrebu, Medicinski fakultet, Škola narodnog zdravlja «Andrija Štampar» Medicinskog fakulteta,

¹Katedra za socijalnu medicinu i organizaciju zdravstvena zaštite,

²Zavod za ginekološku i perinatalnu patologiju Klinički bolnički centar Zagreb