Sifilis je kronična zarazna bolest uzrokovana spirohetom Treponema pallidum. Bolest se najčešće prenosi spolnim kontaktom, rjeđe transplacentarno od zaražene majke na plod, a danas iznimno rijetko transfuzijom ili slučajnom inokulacijom. Bolest zahvaća različita tkiva i organske sustave uključujući kožu, krvožilni, koštani i središnji živčani sustav. Niz godina broj novootkrivenih bolesnika u Republici Hrvatskoj se, sukladno izvješćima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, kretao od 20-40 novoprijavljenih slučajeva godišnje, dok je u 2013. godini taj broj porastao na 80, što dodatno potiče pozornost na značaj prepoznavanja, dijagnosticiranja i liječenja sifilisa.

Dijagnoza sifilisa postavlja se na temelju anamneze, kliničke slike, a potvrđuje direktnim i indirektnim metodama za dokazivanje T. pallidum. Sifilis je zbog raznolikosti kliničkih slika nazivan "velikim imitatorom". S obzirom na nemogućnost uzgoja T. pallidum, za dokazivanje uzročnika u dijagnostici se najčešće koriste indirektne serološke metode, koje dijelimo na nespecifične (netreponemske) i specifične (treponemske). U netreponemskim testovima kao antigen služi kardiolipin, dok je u treponemskim testovima antigen blijeda treponema. U svakodnevnoj kliničkoj praksi svi se testovi mogu grupirati u tri kategorije: testove otkrivanja, testove potvrđivanja i testove za praćenje aktivnosti bolesti. Različite smjernice objavljene posljednjih godina navode različite dijagnostičke pristupe. U Hrvatskoj je uobičajeno da testovi otkrivanja budu testovi VDRL (odnosno RPR) i TPHA, a testovi potvrđivanja testovi IgM i IgG FTA-ABS te kvantitativni VDRL. Kao test za praćenje aktivnosti bolesti može se smatrati kvantitativni test VDRL.

Cilj terapije je preveniranje prijenosa uzročnika i izbjegavanje kasnih komplikacija u zaraženih bolesnika. Penicilin je i danas lijek izbora u provođenju terapije sifilisa, osobito zbog njegove sposobnosti prodiranja u sve tjelesne tekućine, mogućnosti prijelaza placentarne kao i likvorske barijere. Za sada nema naznaka da je T. pallidum razvila rezistenciju prema penicilinu. U liječenju rane faze sifilisa najčešće se koristi benzatin-penicilin G 2,4 mil. i.j. u jednokratnoj dozi. Za sve manifestacije kasnog sifilisa, uključujući i kasni latentni sifilis (osim neurosifilisa), primjenjuje se 2,4 mil. i.j. benzatin-penicilina, 3 puta u razmacima od 7 dana. Neurosifilis se liječi benzil penicilinom u dozi 12-24 mil. i.j. i.v. dnevno, podijeljenoj u 6 dnevnih doza tijekom 10 do 21 dana. Kod preosjetljivosti na penicilin u ranom stadiju sifilisa dolazi u obzir terapija doksicilinom (koji prodire i u SŽS) od 100 mg, dva puta dnevno tijekom dva tjedna, kao i nekim drugim antibioticima poput tetraciklina, eritromicina, azitromicina.

U trudnica s ranim sifilisom preporuča se terapija benzatin penicilinom 2,4 mil. i.j. i.m. u dvije doze u razmaku od tjedan dana. Problem se nameće u slučaju alergije na penicilin. Terapiju djeteta rođenog od majke sa sifilisom treba provesti kod aktivnih simptoma bolesti, kod pozitivnog testa 19S-IgM-FTA-ABS u serumu ili kod pozitivnog testa VDRL u likvoru. Terapija izbora je penicillin G (topivi) 150.000 i.j./kg dnevno podijeljeno u 6 doza (25.000 i.j./kg) i.v. svaka 4 sata tijekom 14 dana. Po provedenoj terapiji važno je pratiti razvoj odnosno regresiju kliničkih simptoma, ali i kontrolirati serološke nalaze.